RUSKA FILOSOFSKA POEZIJA
Fenomen duhovne kulture nastao na presjeku filosofije i književnosti; često široko shvaćen: "filosofskim" često nazivaju svako "duboko" poetsko djelo koje dotiče opće probleme života i smrti. Pojmove "filosofska poezija" i "naučna poezija", "filosofska lirika" i "meditativna lirika" treba razlikovati: oni jesu slični, ali nisu identični. Razmišljanje koje dovodi do opće ideje jeste osnova Filosofske poezije, no predmet meditacije pjesnika-filosofa je osoben jer obuhvata suštinske probleme svijeta, društva i čovjeka, makroskosmos i mikrokosmos. Cilj poezije je da ovaploti živo, pojedinačno, slučajno, tjelesno-plastično, a Filosofija poezije nije strana svijetu apstraktnih ideja; njen predmet je sveopće, u logičkom smislu rodno, supstancijalno. U koncentriranoj formi, u umjetničkim likovima ona izražava samosvijest epohe, sjedinjuje opće i konkretno. Ipak, Filosofija poezije ili "poezija misli", za razliku od "naučne", ne teži racionalnoj zadanosti, traktatnosti, ilustrovanom scijentizmu. Rođena u okrilju antičke didaktičke poezije (poetska izlaganja učenja starih grčkih filosofa), Filosofija poezije se kasnije, definišući samu sebe u novovjekovnim nacionalnim književnostima, sve više udaljava od didaktike. U XIX i XX vijeku djela Filosofske poezije predstavljaju psihološki složeni čin saznavanja, provjeru "individualne hipoteze bića" i stvaranje neponovljivog "pjesničkog modela svijeta". Filosofiji poezije pripada posebno mjesto u ruskoj kulturi.
Umjetnički dometi Filosofije poezije uticali su i na razvoj filosofskog mišljenja, a ne samo na književni proces. Ruski mislioci su često davali prednost živoj, izražajnoj pjesničkoj slici, a ne apstraktnim filosofskim shemama i logičkim računima. Filosofičnost je svojstvena već žanrovima ruske narodne poezije, oduvijek aforistične, pune alegorija, simbolike, paralelizma između slika prirode i čovjekovog duševnog života, ali kao samostalni estetički sistem i zasebna sfera filosofiranja ruska Filosofija poezije počinje da se formira u okvirima rane prosvjetiteljske tradicije.
Najvažnije stranice u dosadašnjem postojanju Filosofske poezije ispisali su "vijek prosvjećenosti", "zlatni" (od Puškina do kasnog Tjutčeva i Feta) i "srebreni" vijek ruske poezije. U romanu "Jevgenije Onjegin", u poemi "Bronzani konjanik" i lirskim pjesmama Puškin otkriva nove puteve socijalno-historijskog i filosofskog razumijevanja čovjeka.
Spoj pjesničkog i filosofskog dara odlika je stvaralaštva V. S. Solovjova: zato je ono tako snažno uticalo i na filosofiju i na poeziju početkom XX vijeka. Stvaralaštvo mnogih pjesnika-mislilaca potvrđivalo je ispravnost onoga što je rekao Čulkov: "Znamo filosofe koji su odgonetali tajnu ritma, i pjesnike koji vladaju idejama onako kako iskusni ratnici vladaju mačevima."
Od XVIII do XX vijeka veoma su česti pjesnički prekomponovani biblijski tekstovi. Mnogi takvi tekstovi su ušli u rusku Filosofsku poeziju. Remekdjelo religiozno-filosofske lirike je puškinski ciklus "Sledovanja Kuranu" (1824). Historijsko-filosofska problematika takođe ima duboku tradiciju u ruskom pjesništvu (zasnovao ju je Simeon Polocki, svojim silabičkim stihovima "Diogen"). Uzvišene obrasce filosofske lirike napisali su Tjutčev ("Ciceron"), Baljmont ("Iz Upanišada", "Indijski mudrac" i "Veliko Ništa"), Bunjin ("Đordano Bruno"), Mandeljštam ("Lamark"), Tarkovski ("Sokrat").
Ponekad je ruski pjesnik, da bi u svijesti mase stvaralački obnovio historijski portret mislioca i iznio njegove filosofske poglede, namjerno uzimao ono što mu omogućuje da naširoko iznosi svoj plan, dakle, epski ili dramski žanr a ne pjesničku minijaturu. Takve su primjerice poeme A. K. Tolstoja "Jovan Damaskin" (1858) i "Alhemičar" (1867), i lirska drama A. N. Majkova "Tri smrti" (1851).
Ruski su pjesnici često prvi postavljali osnovne filosofske probleme. Poezija je znatno prije ruskih kosmista* postavila pitanje čovjekovog mjesta u vasioni (Ljermontov, Baratinski, Tjutčev, Fet). Ruska filosofska poezija je često istupala kao neoficijelna filosofija jer je na specifičan način analizirala pitanja smrti i besmrtnosti, neponovljivosti duhovnog svijeta, dakle, pitanja koja su malo interesirala akademske naučnike. Filosofska poezija nije samo fenomen umjetnosti nego i jedan od izvora i sastavni dio ruske filosofije, oblik saznanja suštine svijeta i čovjeka, ravnopravan sa teorijskim filosofskim mišljenjem.
*kosmisti - Kosmizam (od grčkog kosmos - Vaseljena) - specifično shvaćanje i osjećanje svijeta, a takođe i osobenost refleksivne svijesti koja apriorno polazi od pretpostavke organskog jedinstva svega sa svim i, što je glavno - sa Vaseljenom, prevlast vaseljenskog nad individualnim.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi