Balkan

VINČANSKI KVANTNI UM

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:05
Oko nas, na Dunavu ili Pišonu kako ga zove Biblija ("Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata." Postanak 2:11), razvija se prva ljudska civilizacija, daleko od Sumera, Egipta, Indije i Kine, na Balkanu cvjeta veličanstvena kultura. Njen je epicentar područje nedaleko od današnjeg Beograda, a u koncentričnim krugovima širi se sve do Alpi na zapadu, Jadrana na jugu, Crnog mora na istoku i ruskih stepa na Sjeveru - rađa se Vinčanska civilizacija, po jednom od brojnih lokaliteta gdje je ostavila svoje tragove.

Arheološka, genetička, lingvistička, antropološka, paleobotanička, metereološka, osteološka, kulturološka istraživanja pomogla su da se sklopi mozaik davne prošlosti i pronikne u način života drevnih Vinčanaca, te prepozna drevno nasljeđe koje i danas živi u nama.

Sada je jasno da je Vinčanska civilizacija bila prva civilizacija Evrope, a i šire; da su najstariji kotač, kalendar, kuća sa centralnim grijanjem naađeni ovdje na Balkanu; da samo jedan lokalitet u RS ima više figurica u tom periodu nego čitav svijet; prvo je topljenje rude i prvi rudnici nađeni u RS i Bugarskoj; prvi astronomski opservatorij nađen je u Makedoniji. Vinča je bez sumnje bila tehnološki napredna i razvijena civilizacija koja je svoj uticaj širila širom svijeta.

Kako su samo mjerodavni naučnici i odvažni istraživači bili iznenađeni kada su raznim metodama datiranja utvrdili starost na lokalitetima od Lepenskog vira do Vinče, Starčeva, Danila i Butmira za najstarije slojeve čak 10.000 godina prije nove ere, pa sve do 2500 godina prije nove ere za najmlađe, kada Vinčanska civilizacija naglo nestaje. Kako god, smjelo je zaključeno da su grčka i rimska civilizacija nastale na razvalinama naše Vinče.

Iz današnje perspektive čini se bajkovito, ali arheološka iskopavanja ne otkrivaju ni oružje, ni tragove rata, nego nalaze natpise među kojima i onaj najstariji, maksima Vinče: Život je ljubav! Put Vinče bio je put ljubavi. Vinčanac je išao usporedo sa prirodom, čitao znakove u zvijezdama, biljkama i oblacima bivstvujući tako u stalnom skladu i suživotu sa cijelom biosferom. Za njega je čitav svijet bio svet. Zato su njihova naselja bila uklopljena u prirodu, čak su i hramove gradili tek neznatnim intervencijama u prirodi, u neko brdo ili planinu koja je već svojim izgledom i pozicijom reflektirala sliku neba i odnose sazviježđa na njemu. Ništa nije pripadalo čovjeku, čovjek nije bio oholi gospodar nad prirodom.

Zapadnjački um je manihejski, razmišlja u dualističkim kategorijama: dobro/zlo, ispravno/neispravno, nagrada/kazna, itsl.; naš pak, istočnjački um, kao i um drevnog Vinčanca, prihvaćaju samo jednu integriranu stvarnost u kojoj su različitosti i prividni poremećaji dio jedne veće cjeline, jedne kosmičke harmonije. Stvarnost je za nas poput matrice satkane od svijesti (Buddha), sve pojave i ljudi su povezani (Tesla); sve veze su analogne, svaka se pojava reflektira u drugoj pojavi, a sve to zajedno čini polje međusobno isprepletenih niti.
Elem, zapadnjački je um cinični, matematički um, koji stvarnost posmatra parcijalno i fragmentirano, zato je nesposoban za nove proboje i istinske iskorake kako u prirodnim, tako i u humanističkim naukama. Naš istočnjački um, kao i drevnih Vinčanaca jest upravo kvantni um koji aktivno učestvuje u kreaciji, radeći kvantne skokove i nove paradigme. Mogućnosti stoje uvijek više od stvarnosti (Heidegger)! Cinični zapadnjački um vidi sve uzročno-posljedično, naš kvantni um uočava smisaone veze, um zapadnjački analizira i razgrađuje, naš pak kvantni um reintegrira i sintetizira, jer svuda vidimo sveprožimajuće jedinstvo (Vede). Elem, nasuprot zapadnjačkom društvu koje je uređeno kao mehanizam, vinčansko društvo je bilo organizam; nasuprot zapadnjačkog eksploatiranja, lojalnosti, denunciranja, parazitizma, nasilne kompetetivnosti, itsl. - zdrav život Vinče bio je simbioza i solidarnost.

Kako god, ovdje neću da idem u smjeru objašnjavanja zapadnjačke misli koja je krenula stranputicom kartezijanske metodologije i lutanjima bespućima materijalističko-redukcionističkih analiza i racionalističkog empirizma, a što je sve temelj današnje zapadnjačke misli.

Dakle, sam pogled na svijet naših predaka Vinčanaca najbolje je oslikan kroz simbole i kultove. Žena je bila osnovni simbol. Kult žene i majke bio je primarni kult. Društveno uređenje bilo je matrijarhalno, porodica ćelija društva, a žena je imala središnju ulogu u porodici.

Ljudska zajednica uređena je tako da odražava kosmički red - kako na nebu, tako i na zemlji. Vinčanska je paradigma više od pukog teoretiziranja, filosofije ili čak religije, ona je Put. Uvijek nova i aktuelna, vrhunski kod inicijacije srca, buđenja i postojanja, jer ne stoji u vremenu i prostoru nego sama stvara vrijeme i prostor. Upravo je vinčanska misao omogućila čovjeku da se izvuče iz bespomoćnosti zapadnjačkog determinizma i predestiniranosti, te postane aktivni učesnik u tkanju niti svoje stvarnosti (Planck). Za razliku od kultura koje su obožavale nerazumljive prirodne sile ili despotskih carstava koja su se klanjala čovjeku, Vinča je vibrirala visoko u savršenoj ravnoteži, zato je usporedno razvijala i tehnologiju i umjetnost i duhovnost.

NIETZSCHE U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:12
Naslijeđe njemačkog filosofa Nietzschea ostavilo je dubok trag u historiji ruske misli; s pravom se može govoriti o svojevrsnom "ničeovskom" sloju u kulturi Rusiji. Ni jedan istaknuti ruski mislilac kraja XIX i prve četvrtine XX vijeka nije se oglušio o Nietzscheovu filosofiju. Ona je izvršila uticaj na religiozna traganja filosofa-idealista, pokret simbolista i na ruski marksizam. Međutim, recepcija Nietzscheovih ideja nije ni izdaleka bila jednoznačna. U nekim krugovima njegovo ime se smatralo sinonimom za individualizam dok je u drugim Nietzscheova filosofija označavala kolektivno stvaralaštvo. Za jedne je on bio "rušilac historijskog kršćanstva" koji je razbijao tradicionalne predstave o moralnosti, za druge - "prorok nove vjere", navjestitelj ideje religiozne sinteze, nove religiozne kulture.
Recepcija Nietzscheovog stvaralaštva u Rusiji prošla je kroz niz etapa koje se razlikuju prema smisaonim akcentima i interpretaciji njegovog učenja. Međutim, određene interpretacije Nietzscheove filosofije tekle su paralelno. Tako je Brujsov tokom svog cjelokupnog stvaralačkog puta ostao vjeran Nietzscheovim estetičkim shvaćanjima. Šestov je bio orijentiran na religiozno-metafizičku, Lunačarski na kulturološku, Mihajlovski na sociokulturnu problematiku koju je pokrenuo Nietzsche. Zajedno za većinu ruskih filosofa bilo je usvajanje ničeovskih ideja u mladosti i udaljavanje od njih u zrelom periodu stvaralaštva.

Upoznavanje s ničeanstvom u Rusiji počinje 1890-ih godina. U tom periodu zapodjevaju se oštre diskusije o prirodi Nietzscheove moralne filosofije, razmatraju ne samo moralni već psihološki i estetički problemi njegovog stvaralaštva. Prva ozbiljnija analiza Nietzscheove filosofije sadržana je u članku Preobraženskog "Friedrich Nietzsche. Kritika morala i altruizma" (1892) u kome je Nietzsche bio prikazan kao istaknuti moralist koji je ukazivao na relativnost moralnih vrijednosti čije je mjerilo život.

Poebno je interesantan odnos V. S. Solovjova prema ničeanstvu. Dijeleći u cjelini Nietzscheove poglede na krizu evropske civilizacije, on je bio sklon da u njemu samom vidi simptom te krize ("Prvi korak ka pozitivnoj estetici", 1894). U "Opravdanju dobra" (1897) Solovjov podvrgava kritici ničeovsko izdvajanje "ljepote" i "moći" iz religioznog konteksta smatrajući da je istinska realizacija ovih vrijednosti moguća samo u okvirima religije i da je upravo krščanstvo pozvano da odbrani ljepotu od umiranja. Centralni u stvaralaštvu Nietzschea postao je za Solovjova kult nadčovjeka (Übermensch) i nadčovječanske ljepote, i polemiku s tim kultom možemo sresti u skoro svim njegovim kasnijim djelima. Usvajajući samu ideju nadčovjeka Solovjov je osmišljava kao "prerastanje" postojeće stvarnosti od strane svekolikog čovječanstva na putu ka njegovoj nastupajućoj besmrtnosti. Nietzscheovskog nadčovjeka on smatra prvolikom antikrista protivstavljajući mu bogočovjeka Krista koji je pobijedio smrt tjelesnim uskrsnućem.

Vrhunac Nietzscheove popularnosti zbio se u prvoj deceniji XX vijeka. Godine 1900, objavljeno je prvo izdanje Nietzscheovih sabranih djela na ruskom jeziku u redakciji A. I. Vedenskog; 1909. godine pokrenuto je izdanje njegovih cjelokupnih djela u redakciji F. F. Zelinskog. Pojavile su se studije čija je glavna tema bila poređenje Nietzscheove filosofije sa stvaralaštvom ruskih mislilaca, uglavnom Dostojevskog i Tolstoja (Šestov, Mereškovski, Ivanov). Nietzscheovo je učenje zajedno sa filosofijom Solovjova izvršilo katalizatorski uticaj na neimare ruskog religioznog preporoda, koji su u njemu vidjeli genijalnog umjetnika i religioznog propovjednika. U tom su se pogledu najsuštinskijim pokazale dvije  Nietzscheove teme: ideja nadčovjeka i dionizijstvo.

PRAHORDA

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:39
Kroz historijski proces oslobođeno primarnih veza, ljudsko se biće, istovremeno, suočava sa izdvojenošću, nesigurnošću, bespomoćnošću. Čovek može da potraži spas u različitim oblicima bjekstva od slobode kao šti su autoritarnost, rušilaštvo, saobražavanje društvenim obrascima. Bježati od slobode znači žrtvovati svoju individualnost u zamjenu za lažno pripadanje i iluziju sigurnosti. 

- "A što se koprcamo, što fantaziramo i za šta molimo? Ni sami ne znamo za šta! Nama će biti gore ako nam se glupe molbe ispune. Pokušajte, eto, dajte nam, na primjer, više samostalnosti, odriješite ruke bilo kome od nas, proširite krug djelatnosti, smanjite tutorstvo, i mi ... ćemo, uvjeravam vas, mi ćemo se odmah opet moliti da se vratimo pod tutorstvo."
F. M. DOSTOJEVSKI, "Zapisi iz podzemlja".

Čovjek nije određen instiktivnim reakcijama već karakterom. Karakter je nadokanada za slabljenje instikata. Stvara se kroz životno iskustvo. Predstavlja relativno stalan način odnosa prema stvarima i prema ljudima. Za oblikovanje karaktera najvažniji je uticaj porodice, a preko porodice uticaj društveno dominantnih odnosa jer je porodica agent društva.

- "Nije najveća nesreća Hrvata što su u Austriji; najveća je njihova nesreća što je Austrija u njima. (...) Kako da vodimo borbu protiv tlačiteljskog Beča, dok je Beč naš kulturni centrum? (...) Okvir stvara okviraške mentalitete." (147 str.)
TIN UJEVIĆ, "Opojnost uma" 
A danas su to pak, EU i Bruxelles ...

Društvo je od odlučujuće važnosti. Bez mentalno zdravog društva nema ni zdravog pojedinca. Sva dosadašnja društva, međutim, zasnivana su na mehanizmima bjekstva od slobode, na gušenju i sputavanju ljudskih mogućnosti, Za istinski zdravo društvo se tek treba izboriti.

- "Onaj ko u nešto pretežnoj mjeri spada u čovjeka mase, principijelno ništa ne uviđa, a i nije potrebno ništa da uviđa, pošto jedini, ko stvarno može da počini grešku, je veliki anonimus, kolektivno označen kao "država" ili "društvo". Međutim, onaj ko zna da nešto zavisi od njega ili bi bar trebalo da zavisi, osjeća se odgovornim za svoja psihička svojstva i to tim više što jasnije uviđa kakav bi morao biti, da bi postao zdraviji, stabilniji i sposobniji." (306 str.)
"Što je veći naboj kolektivne svijesti, tim više Ja gubi svoj praktični značaj. Pogledi i tendencije kolektivne svijesti donekle usisaju Ja i na taj način nastaje masovni čovjek, koji uvijek potpada nekakvom -izmu. Ja zadržava svoju autonomiju samo kada se ne identificira sa jednom od suprotnosti, već kada uspijeva da se održi u sredini između suprotnosti." (317 str.)
C. G. JUNG, "Dinamika nesvjesnog"

Psihološki mehanizmi bijega, kao bezuspješni pokušaji nepriznavanja činjenice individualne izdvojenosti iz svijeta, mnogobrojni su i poprimaju različite oblike. Izdvajam tri najrasprostranjenija: autoritarnost (sadomazohizam), rušilaštvo i konformizam.
1. Autoritarnost je psihološki mehanizam koji karakteriziraju dvije suprotne težnje: sadizam (težnja za gospodarenjem) i mazohizam (težnja za podčinjenošću).
2. Rušilaštvo, drugi mehanizam bijega, često je prožeto sadomazohističkim težnjama i utoliko blisko autoritarnom karakteru, ali se od njega i razlikuje: Rušilaštvo se razlikuje po tome što ne teži aktivnoj ni pasivnoj simbiozi, već uklanjanju predmeta.
3. Ipak, najčešći i najvažniji psihološki mehanizam, kojemu pribjegava većina normalnih ljudi u suvremenim demokratskim društvima, jest konformizam ili suobličavanje pojedinca. Osjećaj pojedinačne izdvojenosti ovdje se uklanja tako što se pojedinac potpuno suobličuje s vanjskim svijetom, odnosno normama koje mu nameće društvo. Pojedinac prestaje biti ono što jest, odustaje od vlastite individualnosti te prihvaća osobnost određenu kulturnim modelom. U konačnici to znači da je njegov emotivni, voljni i misaoni život određen izvana; on osjeća, želi i misli onako kako mu to društvo nalaže, onako kako to čine ostali pripadnici društva.

- "Kumiri poganski, srebro i zlato,
ljudskih su ruku djelo:
usta imaju, a ne govore;
oči imaju, a ne vide;
uši imaju, a ne čuju;
i nema daha u ustima njihovim.
Takvi su i oni koji ih napraviše
i svi koji se u njih uzdaju."
PSALAM, 135:15-18

Masovno podržano iskustvo sukoba, krvoprolića i destrukcije kojima smo svjedočili proteklih decenija, sa krizom individuacije i pratećim otuđenjem, mentalitetom krda, sistem su spojenih sudova. Elem, instinktivističko tumačenje ljudske destruktivnosti nije održivo. Dok borbu (ili bijeg) kao reakciju na ugroženost nalazimo u svim kulturama, destruktivnost i okrutnost (maligna agresija) su u nekim društvima – kao što je to suvremeno zapadno društvo – veoma raširene, dok su u nekima – uglavnom najmanje civiliziranim društvima – minimalne.

- "O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade."
MIROSLAV KRLEŽA

Narodi su, kao gomile, bez sumnje uvijek nesvjesni. Nesvjesna akcija naroda, koja zemjenjuje svjesno djelovanje pojedinca, jedna je od glavnih značajki današnjeg vijeka. Narodima vladaju osjećaji i običaji. 
Narodi se ne vode nikad propisima čistog razuma. Posmatranje prirode i životne sredine, naspram posmatranja društva sasvim je drugačije. Za razliku od prirodoslovaca, psiholozi i sociolozi uveliko gledaju ulogu moralne komponente, ali i mnoge druge.

- "Koji sistem u svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujte mi: "dolce far niente" je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas." (177 str.)
"Naši političari su varalice ili diletanti.  (191 str.)
A. G. MATOŠ, "Kristali duha"

Gomile slijepo poštuju silu, dok dobrota djeluje na njih slabije, jer ona nije drugo nego jedan oblik slaboće. Simpatija gomila nije se nikad priklanjala dobroćudnim gospodarima, već tiranima koji su ih jakom rukom tlačili. Samo takvima dižu one najviše spomenike. Ako pak gomile rado gaze nogama oborenoga despota, biva to zato jer je izgubio svoju moć, pa se vratio u kategoriju slabih, koje gomile preziru jer ih se ne boje. Gomila koja je uvjek spremna da se podigne na slab autoritet rospki se klanja jakom autoritetu. Prepuštene sami sebi brzo se zasite nerada i instiktivno zaplove prema ropstvu. Zato ne valja previše žaliti što gomile vodi nesvjesnost i što one ne razmišljaju.

"Masa je krdo koje ne može da živi bez svog gospodara."
SIGMUND FREUD

Šta je današnja masa, bilo koja, ako ne oživljavanje prahorde? Krdo životinja ili ljudsko mnoštvo ima nešto zajedničko: instiktivno podvrgavanje autoritetu vođe. Odnos pojedinca u masi prema vođi je identičan odnosu hipnotiziranog prema hipnotizeru.Vođu mase opisuje kao onog koji ne treba nikog da voli, koji smije imati narav gospodara, koji je apsolutno narcisoidan, siguran u sebe i samostalan, željan autoriteta s potrebom podvrgavanja drugih. On je ideal mase i vlada svojim podanicima (njihovim Ja) umesto "Ja" - ideala. Vezivanjem za vođu u masi pojedinac gubi slobodu i nestaju međusobne veze između pojedinaca.

„Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše, kad joj rebra puču."
PETAR II. PETROVIĆ NJEGOŠ

RUSKA FILOSOFSKA POEZIJA

Generalna — Autor balkan2018 @ 10:14
Fenomen duhovne kulture nastao na presjeku filosofije i književnosti; često široko shvaćen: "filosofskim" često nazivaju svako "duboko" poetsko djelo koje dotiče opće probleme života i smrti. Pojmove "filosofska poezija" i "naučna poezija", "filosofska lirika" i "meditativna lirika" treba razlikovati: oni jesu slični, ali nisu identični. Razmišljanje koje dovodi do opće ideje jeste osnova Filosofske poezije, no predmet meditacije pjesnika-filosofa je osoben jer obuhvata suštinske probleme svijeta, društva i čovjeka, makroskosmos i mikrokosmos. Cilj poezije je da ovaploti živo, pojedinačno, slučajno, tjelesno-plastično, a Filosofija poezije nije strana svijetu apstraktnih ideja; njen predmet je sveopće, u logičkom smislu rodno, supstancijalno. U koncentriranoj formi, u umjetničkim likovima ona izražava samosvijest epohe, sjedinjuje opće i konkretno. Ipak, Filosofija poezije ili "poezija misli", za razliku od "naučne", ne teži  racionalnoj zadanosti, traktatnosti, ilustrovanom scijentizmu. Rođena u okrilju antičke  didaktičke poezije (poetska izlaganja učenja starih grčkih filosofa), Filosofija poezije se kasnije, definišući samu sebe u novovjekovnim nacionalnim književnostima, sve više udaljava od didaktike. U XIX i XX vijeku djela Filosofske poezije predstavljaju psihološki složeni čin saznavanja, provjeru "individualne hipoteze bića" i stvaranje neponovljivog "pjesničkog modela svijeta". Filosofiji poezije pripada posebno mjesto u ruskoj kulturi.

Umjetnički dometi Filosofije poezije uticali su i na razvoj filosofskog mišljenja, a ne samo na književni proces. Ruski mislioci su često davali prednost živoj, izražajnoj pjesničkoj slici, a ne apstraktnim filosofskim shemama i logičkim računima. Filosofičnost je svojstvena već žanrovima ruske narodne poezije, oduvijek aforistične, pune alegorija, simbolike, paralelizma između slika prirode i čovjekovog duševnog života, ali kao samostalni estetički sistem i zasebna sfera filosofiranja ruska Filosofija poezije počinje da se formira u okvirima rane prosvjetiteljske tradicije.

Najvažnije stranice u dosadašnjem postojanju Filosofske poezije ispisali su "vijek prosvjećenosti", "zlatni" (od Puškina do kasnog Tjutčeva i Feta) i "srebreni" vijek ruske poezije. U romanu "Jevgenije Onjegin", u poemi "Bronzani konjanik" i lirskim pjesmama Puškin otkriva nove puteve socijalno-historijskog i filosofskog razumijevanja čovjeka.

Spoj pjesničkog i filosofskog dara odlika je stvaralaštva V. S. Solovjova: zato je ono tako snažno uticalo i na filosofiju i na poeziju početkom XX vijeka. Stvaralaštvo mnogih pjesnika-mislilaca potvrđivalo je ispravnost onoga što je rekao Čulkov: "Znamo filosofe koji su odgonetali tajnu ritma, i pjesnike koji vladaju idejama onako kako iskusni ratnici vladaju mačevima."

Od XVIII do XX vijeka veoma su česti pjesnički prekomponovani biblijski tekstovi. Mnogi takvi tekstovi su ušli u rusku Filosofsku poeziju. Remekdjelo religiozno-filosofske lirike je puškinski ciklus "Sledovanja Kuranu" (1824). Historijsko-filosofska problematika takođe ima duboku tradiciju u ruskom pjesništvu (zasnovao ju je Simeon Polocki, svojim silabičkim stihovima "Diogen"). Uzvišene obrasce filosofske lirike napisali su Tjutčev ("Ciceron"), Baljmont ("Iz Upanišada", "Indijski mudrac" i "Veliko Ništa"), Bunjin ("Đordano Bruno"), Mandeljštam ("Lamark"), Tarkovski ("Sokrat").

Ponekad je ruski pjesnik, da bi u svijesti mase stvaralački obnovio historijski portret mislioca i iznio njegove filosofske poglede, namjerno uzimao ono što mu omogućuje da naširoko iznosi svoj plan, dakle, epski ili dramski žanr a ne pjesničku minijaturu. Takve su primjerice poeme A. K. Tolstoja "Jovan Damaskin" (1858) i "Alhemičar" (1867), i lirska drama A. N. Majkova "Tri smrti" (1851).

Ruski su pjesnici često prvi postavljali osnovne filosofske probleme. Poezija je znatno prije ruskih kosmista* postavila pitanje čovjekovog mjesta u vasioni (Ljermontov, Baratinski, Tjutčev, Fet). Ruska filosofska poezija je često istupala kao neoficijelna filosofija jer je na specifičan način analizirala pitanja smrti i besmrtnosti, neponovljivosti duhovnog svijeta, dakle, pitanja koja su malo interesirala akademske naučnike. Filosofska poezija nije samo fenomen umjetnosti nego i jedan od izvora i sastavni dio ruske filosofije, oblik saznanja suštine svijeta i čovjeka, ravnopravan sa teorijskim filosofskim mišljenjem.

*kosmisti - Kosmizam (od grčkog kosmos - Vaseljena) - specifično shvaćanje i osjećanje svijeta, a takođe i osobenost refleksivne svijesti koja apriorno polazi od pretpostavke organskog jedinstva svega sa svim i, što je glavno - sa Vaseljenom, prevlast vaseljenskog nad individualnim.

HEGEL U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 10:30
Najveće interesovanje za Hegelovu filosofiju vladalo je 30-40 godina XIX vijeka. Jedan od prvih pomena Hegela, kao "najpoznatijeg čovjeka od nauke" u savremenoj filosofiji, koji je izašao iz Schellingove škole (poznato je da je interesovanje za Schellingovo učenje postojalo 10-20-ih godina), bila je fusnota Galiča u "Historiji filosofskih sistema" (1819). On je veoma visoko ocjenio Hegelovu "Nauku logike".
Među ozbiljnim publikacijama o Hegelovoj filosofiji u ruskim časopisima skreću pažnju istraživanja Redkina "Analiza Hegelove logike" (Moskovljanin, 1841.); "Stav o filosofiji Hegela" (Pravoslavni pregled, 1862.); kao i sedmotomna knjiga "Iz predavanja o historiji filosofije prava u vezi sa historijom uopće" (1889.-18911.) koja sadrži ozbiljan tekstološki analitički materijal o filosofiji Hegela.
Treba napomenuti da je filosofska prepiska Hercena i Ogarjova po svojoj dubini i sadržajnosti predstavlja najbolje stranice ruskog hegelijanstva. Određeno interesovanje za Hegelovo učenje, pozitivno ili negativno, pokazali su skoro svi pravci ruske misli XIX i XX vijeka. Posebno temeljitu analizu u historijsko-filosofskoj literaturi dobila je tema "Hegel i Černiševski".

V. S. Solovjov je prema Hegelu imao složen i višeznačan odnos. Njegov opći antihegelijanski princip ispoljen je još u magistarskoj disertaciji "Kriza zapadne filosofije", gdje je Hegel i njegov filosofski sistem tretiran kao vrhunac zapadnoevropskog racionalizma. S druge strane članak Solovjova o Hegelu u Enciklopedijskom rječniku Brokhauza i Efrona govori o tome da je ruski mislilac shvatio i razumio filosofiju Hegela mnogo dublje i potpunije nego pristalica i sljedbenika najvećeg njemačkog filosofa.

Posljednje veliko istraživanje Hegelovog učenja u Rusiji uradio je I. A. Iljin sa knjigom "Hegelova filosofija kao učenje o konkretnosti Boga i čovjeka" (1918.), koje je bilo labuđi pjev ruskog idealističkog hegelijanstva.

RUSKI EIDOS

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:14
"Čisti srcem" - po riječima sv. Grigorija iz Nise – "ne vidi u sebi ničega osim, Boga.“

Ta ideja mora da bude izraz ruske historijske osobenosti i, istovremeno – ruske historijske misije. Ona je, uvijek vodila Rusiju. Ruska ideja je, suštinski gledano, ideja sazrcavajućeg srca i to je glavna snaga Rusije i ruske samobitnosti. Po ovoj ideji ljubav je najvažnija u životu i nju je ruska duša prihvatila od kršćanstva; rusko se pravoslavlje više oslanja na Jovana, Jakova i Petra, a manje na Pavlove riječi.

Živo sazrcanje predstavlja prvi znak ruske vjere i ruske ljubavi. Srce i sazrcanje pretpostavljaju postojanje slobode, jer će se bez nje ugasiti njihovo stvaralaštvo. Sazrcavanje mora biti i predmetno. Rusi ne treba da podražavaju druge narode i od njih pozajmljuju duhovnu kulturu, već treba da stvaraju svoju zasebnu kulturu. Za Ruse se spas ne nalazi u zapadnjaštvu, jer oni imaju vlastite puteve i zadatke. Rusi nisu učenici Zapada, nisu ni njegovi učitelji. Rusi su učenici Božji i učitelji samima sebi.

Samobitnost ruskog naroda sastoji se u tome što iz „primarnih sila“ ruske kulture (srca, sazrcanja, slobode i savjesti) treba da se razvijaju njene „sekundarne sile“ (volja, misao, forma i organizacija). Uvjeren sam da ruska religioznost, umjetnost, nauka, pravo treba da počivaju na sazrcanju srcem i predmetnoj slobodi. Ruska ideja je, gledajući njen religiozni izvor, ideja pravoslavnog kršćanstva. Prije hiljadu godina, Rusija je od kršćanstva dobila zadatak da stvori svoju nacionalnu kulturu, prožetu ljubavlju, sazrcanjem, slobodom i predmetnošću, i buduća Rusija ostaće takođe verna toj ideji.

Po riječima arhiepiskopa Jovana: „Mjera se mudrosti čovjeka određuje i mjerom njegove evanđelske mržnje prema sebi“.

SAMILOST U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:03
Jedan je jedan od glavnih etičko-filosofskih pojmova ruske misli. Ideja samilosti, saosjećanja prožima literaturu Stare Rusije, ima svoj odjek u mnogobrojnim poslanicama srednjovjekovnih mislilaca, u djelima Josifa Volockog i Nila Sorskog, Vasijana Patrikejeva, Maksima Grka i drugih. Humanisti XVIII vijeka: Skovoroda, Novikov i Radiščev su sa neskrivenom tugom pisali o ljudskoj patnji i razotkrivali "nepravde" ruskog života. Od tada je središte ruske filosofije socijalni problem - problem istinske čovječnosti i odnosa među ljudima.

Gogolj je oslonac saosjećanju i ljubavi prema toliko nesavršenim i toliko neprivlačnim ljudima tražio u obraćanju Hristu, u učenju pravoslavne kulture. A. S. Homjakov je smatrao da zdravlje čovjekove duše zahtjeva da ona saosjeća i "ljubavno opći" s dušama drugih ljudi. Kirejevski, koji se nadahnjivao djelima crkvenih otaca, pisao je o preporodu prvobitne ličnosti čovjeka, koji nije moguć bez udruživanja svih duševnih snaga, kao što su razum volja, osjećanja, savjest i "pravedno i milosrdno" u jednu živu unutrašnju cjelinu. Patos ljubavi i saosjećanja prema pojedincu stavlja Belinskog u nepomirljivu opoziciju prema nekad voljenom Hegelu: "Šta ja imam od toga što živi opće, kada pati ličnost." Sudbina "subjekta", individue, smatra on, važnija je od sudbine svijeta i Hegelove "sveopćosti"; a u suprotnom - "ja ne želim sreću ni badava". Kod Hercena je ideja saosjećanja povezana ne samo sa odnosom prema Rusiji i njenom narodu, nego i sa usrdnim čišćenjem duše svakog čovjeka, sa "stiskanjem na grudi cijele vasione".

Nesumnjivo da je jedan od vodećih razloga borbe mnogih ruskih mislilaca i revolucionara za ostvarenje idealnog (uglavnom socijalističkog) uređenja na zemlji bilo sažaljenje prema teškom položaju svog naroda. Tema samilosti prema ugnjetavanom čovjeku i narodu najsnažnije je izražena u stvaralaštvu Tolstoja, Dostojevskog, Čehova i drugih imjetnika i mislilaca Rusije. U knjizi "Opravdanje dobra (Moralna filosofija)" V. S. Solovjova, osjećanje samilosti, ili simpatičko osjećanje, saosjećanje, predstavlja jedan od nepokolebljivih i vječnih temelja ljudskog morala, zajedno sa stidom i bogobojažljivošću (strahopoštovanjem), a korijen tih osjećanja je u čovjekovoj prirodi. Samilost je za razliku od stida koji je svojstven isključivo čovjeku i koji izražava etički odnos prema nižoj čovjekovoj prirodi i prema spoljašnjoj prirodi, po mišljenju Solovjova u elementarnom obliku svojstvena mnogim životinjama i zato se čovjek bez stida vraća u životinjsko stanje, a čovjek bez samilosti pada na niži nivo od životinjskog.

Solovjov se ne slaže sa iracionalnim shvaćanjem saosjećanja A. Schopenhauera, kao direktnog i apsolutnog poistovjećivanja sebe i drugog. Suština samislosti, smatra on, u prirodnoj je i razumom potpuno shvatljivoj zajedničkoj vezi svih bića, i u tome da sva ona imaju pravo na postojanje i najveću moguću dobrobit.

Po Solovjovu, osjećanje samilosti se može beskrajno produbljivati, uzdizati i širiti - od majčinske ljubavi i porodice, ono može "prijeći na rod i pleme, na zajednicu građana, na cijeli narod, na čovječanstvo u cjelini i, najzad, obuhvatiti sobom i sve živo u vaseljeni". Voljeti bližnjeg kao samoga sebe znači biti "milostiv prema njemu kao prema samom sebi". I ta ljubav, zajedno sa ljubavlju prema materijalnoj prirodi i ljubavlju prema Bogu, predstavlja moralni smisao života ili apsolutno Dobro.

Saosjećanje, samilost, kao jednu od glavnih karakteristika ruskog čovjeka, zapazio je i N. O. Loski u djelu " Karakter ruskog naroda" (1957), pozivajući se na publicistiku Dostojevskog, djela Tolstoja i na mnoge činjenice historijskog razvoja Rusije.

RUSKA HEROINA

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:28
Jelena Petrovna Blavacka (1831.-1891.) - ruski teosof, pisac, mistik, publicista. Za istinskim znanjem proputovala Egipt, Perziju, Siriju, Indiju, Meksiko, Singapur, itd. 
Poslije dugog perioda iskušenja u tajnoj filosofskoj školi Bijelog bratstva u manastiru na Tibetu (1851), Blavackoj je sa navršenih 33 godine bilo dopušteno da ode u jedan od Ašrama (Zajednica filosofa-asketa) Bijelog bratstva na Himalajama, gdje je tri godine pod rukovodstvom učitelja-Mahatme bila na specijalnoj obuci za otkrivanje sposobnosti ovladavanja Tajnim znanjem. Potom je na Cejlonu (1880) bila posvećena u ezoterički budizam ("Doktrina srca"). Po nalogu Mahatme Blavacka je bila prvi vijesnik tajnog znanja na Zapadu. Osnovala je u New Yorku (1875) Teosofsko društvo, čiji je centar preseljen u Indiju (1879) u Bombaj, pa u Madras, gdje se i danas nalazi.

Teosofsko društvo je postavilo sebi slijedeće ciljeve: 1. širenje principa duhovnog ujedinjavanja čovječanstva i sveopćeg bratstva među ljudima; 2. uporedno izučavanje drevnih religija i filosofije radi stvaranja jedinstvenog etičkog sistema; 3. istraživanje psihičkih fenomena u cilju sprječavanja širenja spiritizma.

Prema mišljenju Blavacke samo dio prenijetog ezoteričkog znanja moguće je intelektualno pojmiti - "okrenuti ključ samo jednom". Drugo "okretanje ključa" zavisi od stupnja duhovnog razvoja čovjeka i njegove sposobnosti za intuitivno saznanje ("srcem").

Osnovu ezoteričke doktrine Blavatske čine teze, jezgrovito rečeno: 1. Postoji jedinstvena, transcendentna, bez atributa, bezlična realnost, ili Apsolut, koji je bezgraničan u vremenu i prostoru, koji sadrži u sebi sve i svja, i ne može se ni na koji način opisati. 2. U Kosmosu vlada hijerarhijski princip - niže se potčinjava višem. Logos ili Najviše Tvoračko Načelo, predstavljaju Hijerarhije Kosmičkog Razuma, koje projavljene forme Vasione usmjeravaju na usavršavanje. 3. U poređenju s Apsolutom Vasiona je iluzija, velika Maja, koja je naporedo s tim prilično realna po sebi. 4. Supstancijalnu osnovu Vasione predstavlja jedinstvo Duho-Materije, koje se održava na svim nivoima diferencijacije Kosmičkog Bića. Svijest je sublimirana materija, a materija je - kristalizirani duh. Svijest (duh, energija) predstavlja sveprožimajući životni princip koji, oduhovljujući materiju, daje impuls za njeno ispoljavanje. Na taj način svaka forma materije posjeduje život, koji  uništenjem jedne materijalne forme prelazi u drugu. 5. Kosmos se nalazi u stanju neprestanog razvoja, promjena koje imaju spiralni ciklusni karakter. Evolucija Kosmosa jeste postepeno razotkrivanje u vječnosti jedine apsolutne realnosti, koja se otkriva u svojim manifestacijama. 6. Evolucija čovjeka analogna je evoluciji drugih carstava prirode. Još i sada se čovjekov razvoj odvija u pet Korijenskih Rasa koje su evoluirale zajedno s planetom. 7. Ezoterički smisao Kosmičke evolucije sastoji se u ostvarenju ideje duhovnog jedinstva na svim nivoima bića, jedinstva svih tvoreina Vasione, pošto je sve postojeće u prirodi jedinstveno po svome porijeklu, po načinu evolucije i općem cilju svog razvoja.

Velike duhovne ideje i radovi Jelene Petrovne Blavacke imale su logičan nastavak u učenju Žive Etike (Agni Joga), i izvršile uticaj na razvoj ruskog kosmizma i antroposofije.

EZOTERIJA RUSKA

Generalna — Autor balkan2018 @ 09:37
Georgij Ivanovič Gurdžijev (1877.-1949.) - ruski religiozni misilac i mistik (porijeklo jermensko/grčko). U mladosti se spremao da bude svećenik i liječnik, međutim, već ga tada zanimaju anomalne pojave (proročanstva, telepatija, iscjeljenja itsl.) U traženju "istinskog znanja", posjetio je mnoge zemlje Centralne Azije i Srednjeg Istoka, a ostatak života proveo je u Evropi i Americi. 

Osnivač je instituta za harmoničan razvoj čovjeka. Sa svojim učenicima boravio je na Kavkazu, pa u Tiflisu, u Konstantinopolju, u Francuskoj i New Yorku. Doktrina Gurdžijeva sadrži u sebi elemente joge, tantrizma, zen-budizma i sufizma. 
Smatrajući čovjeka za mehanizam koji je determiniran vanjskim faktorima, on je vidio cilj svog instituta u stvaranju uslova u kojima "ništa ne može biti urađeno automatski i nesvjesno". U tu svrhu koristio je razne vježbe (one su bile podjeljene u sedam kategorija) koje imaju za cilj da razviju tijelo, mišljenje i osjećanja čovjeka. Posebna pažnja se obraćala na muziku, ples i tehniku meditacije. Svi oblici umjetnosti su po Gurdžijevu kodirani sistem drevnih znanja, "forme pisma" i zato u pravoj ujetnosti nema ničeg slučajnog, ona je objektivna. Plesni pokreti, smatrao je Gurdžijev, nose u sebi religiozne i filosofske ideje.

Po Gurdžijevu, čovjek nema stalno, nepromjenjivo, individualno "ja". Umjesto njega postoje hiljade posebnih "ja", koja su često potpuno nepoznata jedno drugom, koja se međusobno isključuju i nisu kompatibilna jedna s drugima. Cijelo čovječanstvo Gurdžijev je predstavljao u obliku četiri kruga. Unutrašnji krug je "ezoterijski". On se sastoji od ljudi koji su dostigli najviši nivo razvoja: svaki čovjek posjeduje nedjeljivo "ja", sve oblike svijesti, spekulativno znanje, slobodnu volju i među njima nema nesporazuma. Ljudi srednjeg, "mezoterijskog", kruga posjeduju sve kvalitete koje imaju ljudi "ezoterijskog" kruga, ali njihovo znanje je više teorijskog karaktera. Treći krug je - "egzoterijski" i znanja ljudi koji njemu pripadaju nose više filosofski, apstraktan karakter, njihova shvaćanja se ne ispoljavaju u akciji, ali među njima takođe nema nerazumijevanja i razdora. I na kraju, četvrti, "spoljašnji" krug je "mehaničkog čovječanstva". Kod ovih ljudi nema međusobnog razumijevanja, postoji nekakvo "miješanje jezika".

Georgij Ivanovič Gurdžijev je napisao dvije knjige, kapitalno djelo: "Sve i svja, ili Belzebubovi razgovori s unukom", a druga je naslovljena - "Susreti sa izuzetnim ljudima". Ideje Gurdžijeva je najsistematičnije izložio njegov učenik P. D. Ouspensky u poučnoj i inspirativnoj knjizi "U potrazi za čudesnim".

RUSKA HEROINA

Jelena Petrovna Blavacka (1831.-1891.) - ruski teosof, pisac, mistik, publicista. Za istinskim znanjem proputovala Egipt, Perziju, Siriju, Indiju, Meksiko, Singapur, itd. 
Poslije dugog perioda iskušenja u tajnoj filosofskoj školi Bijelog bratstva u manastiru na Tibetu (1851), Blavackoj je sa navršenih 33 godine bilo dopušteno da ode u jedan od Ašrama (Zajednica filosofa-asketa) Bijelog bratstva na Himalajama, gdje je tri godine pod rukovodstvom učitelja-Mahatme bila na specijalnoj obuci za otkrivanje sposobnosti ovladavanja Tajnim znanjem. Potom je na Cejlonu (1880) bila posvećena u ezoterički budizam ("Doktrina srca"). Po nalogu Mahatme Blavacka je bila prvi vijesnik tajnog znanja na Zapadu. Osnovala je u New Yorku (1875) Teosofsko društvo, čiji je centar preseljen u Indiju (1879) u Bombaj, pa u Madras, gdje se i danas nalazi.

Teosofsko društvo je postavilo sebi slijedeće ciljeve: 1. širenje principa duhovnog ujedinjavanja čovječanstva i sveopćeg bratstva među ljudima; 2. uporedno izučavanje drevnih religija i filosofije radi stvaranja jedinstvenog etičkog sistema; 3. istraživanje psihičkih fenomena u cilju sprječavanja širenja spiritizma.

Prema mišljenju Blavacke samo dio prenijetog ezoteričkog znanja moguće je intelektualno pojmiti - "okrenuti ključ samo jednom". Drugo "okretanje ključa" zavisi od stupnja duhovnog razvoja čovjeka i njegove sposobnosti za intuitivno saznanje ("srcem").

Osnovu ezoteričke doktrine Blavatske čine teze, jezgrovito rečeno: 1. Postoji jedinstvena, transcendentna, bez atributa, bezlična realnost, ili Apsolut, koji je bezgraničan u vremenu i prostoru, koji sadrži u sebi sve i svja, i ne može se ni na koji način opisati. 2. U Kosmosu vlada hijerarhijski princip - niže se potčinjava višem. Logos ili Najviše Tvoračko Načelo, predstavljaju Hijerarhije Kosmičkog Razuma, koje projavljene forme Vasione usmjeravaju na usavršavanje. 3. U poređenju s Apsolutom Vasiona je iluzija, velika Maja, koja je naporedo s tim prilično realna po sebi. 4. Supstancijalnu osnovu Vasione predstavlja jedinstvo Duho-Materije, koje se održava na svim nivoima diferencijacije Kosmičkog Bića. Svijest je sublimirana materija, a materija je - kristalizirani duh. Svijest (duh, energija) predstavlja sveprožimajući životni princip koji, oduhovljujući materiju, daje impuls za njeno ispoljavanje. Na taj način svaka forma materije posjeduje život, koji  uništenjem jedne materijalne forme prelazi u drugu. 5. Kosmos se nalazi u stanju neprestanog razvoja, promjena koje imaju spiralni ciklusni karakter. Evolucija Kosmosa jeste postepeno razotkrivanje u vječnosti jedine apsolutne realnosti, koja se otkriva u svojim manifestacijama. 6. Evolucija čovjeka analogna je evoluciji drugih carstava prirode. Još i sada se čovjekov razvoj odvija u pet Korijenskih Rasa koje su evoluirale zajedno s planetom. 7. Ezoterički smisao Kosmičke evolucije sastoji se u ostvarenju ideje duhovnog jedinstva na svim nivoima bića, jedinstva svih tvoreina Vasione, pošto je sve postojeće u prirodi jedinstveno po svome porijeklu, po načinu evolucije i općem cilju svog razvoja.

Velike duhovne ideje i radovi Jelene Petrovne Blavacke imale su logičan nastavak u učenju Žive Etike (Agni Joga), i izvršile uticaj na razvoj ruskog kosmizma i antroposofije.

RUSKA METAFIZIKA SRCA

Generalna — Autor balkan2018 @ 17:55
- Duhovno sagledavanje fenomena srca i kasnija razmišljanja o njemu u svojevrsnom metafizičkom obliku. U ruskoj kulturi, uključujući i filosofiju, srce se posmatra kao izuzetan dubinski simbol koji je bogat raznovrsnim smislovima, simbol kojem su se obraćali pjesnici i pisci, filosofi i teolozi. Prvi su opisivali empirijske projave tog "svjetlonosnog središta duše", njegovo tajanstveno djelovanje na čovjeka, a drugi su teorijski promišljali taj fenomen i stvarali svojevrsnu "metafiziku srca" (Kirejevski, Homjakov, Jurkevič, Višeslavcev, Frank, Florenski,, Iljin, Rozanov, Rerih, Andrejev i drugi).

"Uza svu polifoniju smislova, srce je prije svega krajnji tajanstveni centar ličnosti u kome leži sva njena vrijednost i sva njena vječnost." (Višeslavcev).
"Prema srcu, kao ognjištu našeg duhovnog života usmjerene su sve težnje crkvene mistike, jer od njega je zavisilo ispravljanje i uzrastanje ličnosti." (Florenski) Oduhotvoriti se, kaže Florenski, ne znači ništa drugo do "ublagoustrojiti", "ucjelomudriti" svoje srce.
Srce je jemstvo duhovne čistote čovjeka, jer ono je "iskra Božija", "oko nebesko" i zato je čak pod debelim slojem prljavštine "svet čovjek u skrovištima svoje duše". Fenomen "čistog srca" razlikuje Florenskog, recimo, od Pascala, koji je učio o antinomizmu srca.

Po Kirejevskom u srcu su sadržane osnovne čovjekove duhovnosti, to jest njegova moralna osjećanja i ubjeđenja, vrijednosti i ideali, i, što je glavno, njegova religija, jer "vjera je pogled srca prema Bogu". U njemu je ukorijenjena sva sila ljudskog razuma, ubjedljivost njegovih argumenata, duhovni motivi spoljašnjeg čovjekovog ponašanja. Iz "apstraktnog uma", pisao je on, ne može se dobiti ni istinska vjera, ni savjest, ni ljubav. To bi bilo "čudno rađanje živog iz mrtvog." Odvojeno od "stremljenja srca", apstraktno mišljenje predstavlja podvrstu zabave. Moć takvog uma je prosto "umno lukavstvo", čiji vlasnik gubi "prvosazdanu nedjeljivost ličnosti" i biva sam od sebe razdvojen na pojedinačne moći, sposobnosti i funkcije. Tako se "unutarnji čovjek" prinosi na žrtvu "spoljašnjem čovjeku", duhovnost - materijalnom bivstvovanju, viši ciljevi života - njegovom komforu i udobnosti, moralna ubjeđenja - korisnosti ponašanja, vjera srca - spoljašnjem kultu. Kirjevski prvi u Rusiji postavlja dijagnozu "bolesti sretnog Zapada" - "duhovno truljenje".

S pozicije "metafizike srca" Homjakov kritizira zapadni racionalizam u filosofiji, teologiji, ispovijedanju vjere, kulturi i samom životu. Za njega je srce živi izvor vjere, nade i ljubavi, bez kojih nema ni "višeg gnosisa": "Hrišćansko znanje nije stvar razuma koji ispituje, već vjere blagodarne i žive."
Ne djeleći tadašnje pomodno oduševljavanje Hegelovom filosofijom, Homjakov opravdanoj kritici podvrgava zapadnjačke vjeroispovjesti - rimokatolički papizam i protestantski reformizam, a to zbog jednakog "izdajstva Hristove Crkve" i zbog hladno-racionalnog, pa čak i utilitarno-račundžijskog karaktera vjere. Naročito je "papizam", tvrdi Homjakov, prenio u "svetilište vjere potpuni mehanizam bankarske kuće".

"Srce i njegov značaj u duhovnom životu čovjeka, prema njegovom učenju Riječi Božije", Jurkevič izdvaja kako njegove religiozne, tako i svjetovne korijene, tretirajući ga vrlo široko. Glavna značenja srca su: 1) središtte cjelokupnog duhovnog i tjelesnog života čovjekovog; 2) "vodič" čovjeka prema Bogu; 3) "sjedište volje i njenih htijenja", osjećanja i strasti; 4) "tablica na kojoj je napisan prirodni moralni zakon"; 5) organ svakog saznanja, računajući tu i misli "kao savjeta srca"; 6) uzročnik riječi, kao i sjećanja; 7) "mjesto rođenja ljudskih djela". Jednom rječju, prema Jurkeviču, srce je osovina oko koje se vrti sav čovjekov život.

Veliki doprinos razradi "metafizike srca" dao je Višeslavcev, posvetivši joj knjigu "Srce u hrišćanskoj i indijskoj mistici" (1929) i u "Vječno u ruskoj filosofiji" (1955). Amorfno široko biblijsko značenje srca njemu izgleda matematički tačnim, kao "centar kruga ... ili svjetlosni centar iz kojeg mogu izlaziti beskrajno raznovesni zraci". Srce je "skriveno sopstvo" čovjeka, njegovo "dubinsko ja", neshvatljivo ne samo spolja, od strane drugih ljudi, nego ponekad i samom čovjeku. Uviđanje "tajne srca" dostupno je u potpunosti samo Bogu. Priznanje tajne i "osjećanje tajne" - to je početak religije. Tjelesno srce nikada nije samo "plot", već je uvijek ovaploćenje, jer svaki njegov otkucaj ima duhovno značenje. Ukupnoj raznovrsnosti funkcija srca dodaje se još jedna - funkcija heurističke intuicije. Ono je izvor i organ stvaralaštva.

"Sazrcanje srca" (zrenje) je najdublja i najplemenitija sposobnost čovjekovog bića, najviši gnosis na osnovu duhovne ljubavi prema uzvišenim i dostojnim predmetima. To je i duhovno znanje, i vidovitost, i "uosjećavanje u Savršenstvo", i stvaralačka intuicija, i "živa svijest", i slobodno-odgovorno predstajanje pred Bogom.
Mišljenje bez srca pokazuje se "sličnim mašini, hladnim i ciničnim". "Nemilosrdna volja" je "zla energija duše", za koju "cilj opravdava sredstva". Mašta odvojena od srca je prazna i jalova igra "lažnog duha". Svi duhovni organi koji su otuđeni od srca, blijede, umiru i funkcioniraju ne u korist dobra, već na zlo čovjeku i čovječanstvu.

Za Iljina, kultura bez srca (zapadna racionalistička i tehnokratska), duboko je bolesna kultura, kultura od "kamena i leda", čak i ne kultura, već "loša civilizacija" koja je davno krenula "putem u propast".
Frank u radu "Rušenje idola" govori o sferi duhovnih osnova života u kojoj caruje stroga zakonitost i koju je "genijalni hrišćanski mislilac Pascal nazivao "poredak" ljudskog srca".
Rerih u svom učenju "Živa etika" (Agni-yoga) razmatra srce kao središte ognjene (psihičke) energije čovjeka (anahata-čakra) i kao sprovodnik u prefinjene svjetove kosmosa. Najviše istine nisu dostupne intelektu, nego "čuvstvoznanju" koje proističe iz "intuicije srca". Ne obrazovanje, ne iskustvo, ne dar, već upravo oganj osjećanja otvara neposredan put u Šambalu. 
"Zapaliti svoje srce" (Rerih) znači postati "saradnik svijetlih Kosmičkih sila" i doprinositi duhovnoj evoluciji svijeta u kojem živimo.

Powered by blog.rs