Balkan

HRVATSKA JUČER, DANAS, SUTRA ...

Generalna — Autor balkan2018 @ 11:32
"U sve ljude nemirne savjesti ušao je strah. A nemirnu savjest imao je svatko, tko je do tog dana čitao ćirilicom štampane zabavne knjige."

"Tako se bjelodano pokazalo, da je država jedna stvar sastavljena ponajprije od zatvorenih veleizdajničkih krugova, u prvome redu, a zatim od tetaka, strina i krsnih kuma. Tko nema strine ni kume, za njega nema ni države. Pokazalo se osim toga i to, da je država jedna opasna fiksna ideja, koja se sastoji od neke blesave arogancije nepismenjaka, koji misle da su oni lično država, kada vrše neke, u civiliziranom svijetu potpuno suvišne funkcije."

"Graničarska nam je krv prešla u narav, te ako smo za nešto rođeni na ovome svijetu, to je da ratujemo za tuđe račune i da smo ili profuzi* ili gosti u štokauzu*."

"Biskupi su javno u crkvi lagali sa propovjedaonice da je vjernicima koji padaju na fronti bolje mjesto osigurano na drugom svijetu, uz oprost grijeha i razne vjerske olakšice svima mobiliziranima."

MIROSLAV KRLEŽA, "Deset krvavih godina".

* (tal. profosso) tamničar
* štokauz: rešt, bajbok, aps

POGLED NA UBISTVO

Generalna — Autor balkan2018 @ 11:34
Postavljanje miliona antena za novu 5G mrežu bez da se provede ijedno ispitivanje biološke sigurnosti i analiza rizika zasigurno je najgluplja ideja koja je ikada ikome pala na pamet otkako je svijeta i vijeka. Korporatisti (korporatizam: ekonomski segment nacizma) odlučili su prijeći na novu mrežu izuzetno visokih frekvencija (prijenos više podataka s daleko više pulsacija), pa možemo biti sigurni da će nam 5G donijeti daleko više pulsacija nego što smo izloženi dosadašnjim EMP-ima. Dakle, još više autoimunih bolesti, te cijelog spektra kancera i demencija. Djeca su posebno izložena patogenom djelovanju, ne samo kućnih "pametnih" telefona, već i  internetskih "routera" i "wirelessa"; a posljednje zlo su bežični očitači na radijatorima i vodomjerima! O "pametnim" klupama u parku, neću ovom prilikom ... Idioti!

S obzirom na junačke napore da spašavamo svijet, a suočeni sa globalnim krizama, većina se povlači u sebe (zabija glavu u pijesak posla ili obaveza) preplavljeni osjećajem ("a kaj nam pak moreju") nedostatnosti ili borniranosti, nesposobni da utječu na svjetska zbivanja, oni se prepuštaju aždaji zabave, tj. reality-showu ili utakmicama, radije nego li da sudjeluju ili daju doprinos u vlastitom izbavljenju iz ove dehumanizirajuće zbilje. Gledam svakodnevno, dok se većina umno-anesteziranih Srba bave kosovskom mitologijom i anakronim svetosavljem, pasivno i jalovo lamentirajući nad vlastitom nepravednom sudbinom, dok u potpunosti preparirani Hrvati pak, suprotno svojim susjedima Srbima, bjesomučno plešu, pjevaju, kuhaju i navijaju, somnabulno se batrgajući u blatu svojih povijesnih pobjeda, a pritom su u sve većem broju kandidati kemo-terapija, u drugim se dijelovima svijeta, primjerice: Segovija u Španjolskoj - samo zbog najave 5G mreže, ljudi izlaze na ulicu i sve blokiraju! Kao nedavno u Varšavi (anti-GMO protest). Tuđinski mediji pak, od Triglava do Vardara, a u rukama zlonamjernih vlasnika, kriju ova dešavanja i informacije o istima, forsirajući trivijalne i nekrofilne sadržaje.

Kako se štiti vlastiti narod i zemlja, zorno je pokazao i sproveo u djelo predsjednik Ruske Federacije V. V. Putin, primjerice, zabranjujući patogeni utjecaj svih stranih agentura i sekti ("nevladine organizacije", Mormoni, Scijentolozi, Jehovini svjedoci i mnogi drugi); van zakona je stavio političko-pederastijske pokrete, sodomite i njihove skandalozne parade; a trgovinu i prodaju GMO organizmima i proizvodima je izjednačio sa terorizmom, a najnovije pak: svojim potpisom predsjednik Putin je odobrio donošenje novog zakona koji će regulirati proizvodnju, pohranu i prijevoz organskih plodova u Rusiji. Taj dekret zabranjuje upotrebu agrokemikalija, pesticida, antibiotika, stimulatora i hormona rasta.

NJEGOŠ I EGZISTENCIJALIZAM

Generalna — Autor balkan2018 @ 08:29
Poslušajmo neke od besmrtnih Njegoševih stihova iz "Gorskog vijenca", a korespondentnih sa egzistencijalističkom filosofijom:

"Vrijeme zemno i sudbina ljudska,
dva obraza najviše ludosti,
bez povratka najdublja nauka,
sna ljudskoga đeca al’ očevi.
Je li ovo pričina uprava
kojoj tajnu postić ne možemo?
Je l’ istina e ovo ovako,
al’ nas oči sopstvene varaju?"

A sada slično nalazim i u božanskoj "Luči mikrokozma":

"Koliko sam i koliko putah
Dubokijem zauzet mislima,
U cvjetno lono prirodno,
Hraneći se pitatelnim sokom
Iz nje sise gole i prelestne
Mater štedru zapitiva smjelo:
Rad česa je tvorac satvorio?
Radi l’ đece svoje mnogobrojne,
Ali đecu rad nje udovoljstva,
Al’ oboje jedno rad’ drugoga?"

... i opet iz "Luče mikrokozma":

Koliko sam i koliko putah
Svod plavetni neba sveštenoga,
Brilijantnim zasijat sjemenom,
Zaklinjao dušom zapaljenom
Da mu svetu otkrije tainu:
Ali ga je tvorac ukrasio,
Veliku mu knjigu otvorio,
Da tvar slavi tvorca i blaženstvo,
Al’ da čovjek na nje listu čita
Ništavilo prekomjerno svoje?

Nalazim i razumijem srodnost između Njegoševih radova i egzistencijalističke misli.
Prvi bitni zajednički elemenat Njegošev i egzistencijalista jeste da su u pitanju filosofi i mislioci koji nisu saopćavali svoje misli i saznanja u sistemu.
Drugo, i Njegoš i egzistencijalisti pripadaju onim piscima i misliocima za koje je karakteristična suštinska stvaralačka tendencija približavanja filosofije, književnosti i obrnuto, što predstavlja važno usmjerenje kako u modernom tako i u postmodernističkom mišljenju. I po ovom momentu Njegoš je savremen autor.
I treće, i Njegoš i egzistencijalisti su htjeli da krenu „od početka“ u promišljanju čovjeka i svijeta. Htjeli su novi, čisti i otvoreni pristup, bez bilo kakvih idola, religijskih, političkih, ideoloških, riješeni da odbace sve što zaklanja pogled na pravi i neposredni, prvi i posljednji bitak čovjeka i svijeta.

Misao, i Njegoševa i egzistencijalista slobodno varira i lebdi između književnosti, filosofije, etike, estetike, ontologije, aksiologije, psihologije i antropologije. I Njegoš i egzistencijalisti ne mogu računati na svoje misaono nasljeđe kao na doktrinu. U tom smislu, nije nimalo slučajno što je egzistencijalistička filozofija prije svega rezultat misaono talentiranih i nadahnutih autora.

U ovom smislu citiram Martina Heideggera i njegove misli o filosofiji: „Put naših razgovora mora, dakle, biti takav da se to, o čemu filosofija radi, nas samih tiče, da nas to dodiruje, i to u našoj biti. Filosofija kao i svaka druga nauka važi kao kulturna vrijednost. Ali njena je specifičnost ujedno da polaže pravo na važenje i funkciju kao životna vrijednost. Filosofija je misaono dobro, a ne samo naučna materija kojom se čovjek bavi iz posebne lične sklonosti, iz volje za unapređivanjem i suoblikovanjem kulture. Filosofija u isti mah živi u napetosti sa živom ličnošću te iz njenih dubina i životne punine crpe sadržaj i vrijednosnu pretenziju. Stoga se u osnovi svake filosofske koncepcije većinom nalazi lični stav dotičnog filosofa.“

Njegoševa filosofska pozicija nije slična egzistencijalistima samo po osnovnim principima iz kojih neki mislilac crpi i počinje da gradi svoju filosofiju, već i po početnim ključnim metodološkim spoznajnoteorijskim polazištima. I Njegoš i egzistencijalisti ispituju, traže, a ne posjeduju istinu. Oni ne dolaze do apsolutnog saznanja, jer su svjesni ograničenosti ljudskih saznajnih moći.
Filozofija, pjevanje i mišljenje su uvijek na putu, u procesu traganja za istinom.

ZAKON ZA SVAKOGA I NI ZA KOGA

Generalna — Autor balkan2018 @ 11:37
"Nikakva dakle sad nema osuđenja onima koji su u Hristu Isusu i ne hode po tijelu nego po Duhu. Jer zakon duha koji oživljava u Hristu Isusu, oprostio me je od zakona grjehovnoga i smrti." Rimljanima 8:1-2.

Davno je sveti Pavle proživljavao ničeovska osjećanja govoreći o slobodi sinova Božijih od zakona; pa kaže da je zakon pobjeđen, da mi nismo djeca sluge nego slobodnog čovjeka: kao da smo oslobođeni ropstva. U poslanici u kojoj sveti Pavle veliča novo stanje koje proizlazi iz pobjede nad "zmajem zakona" ima nekoliko prekrasnih pasaža. Njegova Himna ljubavi, (1. Korinćanima 13) primjerice, zvuči kao kakav trijumf, a isti duh prožima i onaj čuveni odlomak u kojem objavljuje konačnu pobjedu nad paklom i smrću (Rimljanima 7 i 8).

Budući da se Hristos doživljavao kao ispunjenje Zakona, za svetog Pavla je to stanje - u sasvim doslovnom smislu - bilo oslobađanje od zakona, od institucije (sjetimo se Tolstoja). Hristos je nad zakonom trijumfovao otjelovljujući njegovo ispunjenje i prevazilazeći ga prelaskom u stanje slobode.

Ne postoji, naime, niko ko je u stanju da smisli zakon ili sistem vlasti koga je moguće pridržavati se u svakoj situaciji. Možemo raspolagati predivnim zakonima a da opet ostanemo krajnje nemoralni (masa ovdašnjih propovjednika ljubavi krajnje je amoralna). Nema tog krivičnog zakonika koji može da stvori moralna bića. Elem, dok je god visokih zidova zakonika, svakodnevni čovjek kreće se putanjom sa koje nije moguće odstupiti, a dotle nema ni slobode ni odgovornosti, a još manje kakve druge vrline. Moralnost lišena slobode odluke ne da se ni zamisliti. Primjerice, devedesetih su proteklog stoljeća srušeni zidovi pozitivnih zakona, sve od Triglava do Vardara, decenije utvrđene civilizacije i kulture napušteno je, nastade vrijeme bezglave potrage za samim sobom, sve je dovedeno u pitanje, pale su izvanjske vrijednosti, kriteriji i moral, a da unutrašnje nisu bile niti izgrađene. Nikoga ko bi raspolagao unutrašnjom orijentacijom; na pučini bez kompasa. Stabilnost je pala na sopstvenu nestabilnost, svedenu na emocionalnu infantilnost i primordijalne instinkte.

Ne smijemo zaboraviti da je Hristos bio kriminalac, a to bi bio i danas. Hristos je prekršio brojne zakone i zato bio pogubljen. Pripadao je najnižem sloju naroda. Drevni Nazaret je imao trajno lošu reputaciju (danas crnački Detroit, šovinistički Zagreb, sodomski Bruxelles, itd.), zar nije zapisano: "I reče mu Natanailo: iz Nazareta može li biti što dobro? Reče mu Filip: dođi i vidi." Jovan 1:46. Naime, uvijek zaboravljamo da je Hristos bio nezakonito dijete a da je Marija bila imoralna žena; mi sve bojimo zlatnim bojama institucije (zlatne zmajeve krljušti); Nietzsche je bio potpuno u pravu: "Ali mi hoćemo da postanemo oni koji jesmo - novi, izvanredni, neuporedivi, samima sebi zakonodavci, stvaraoci samih sebe!" - "Vesela nauka".

Prema himalajski velikom misliocu, I. Kantu: da bi izabrao ono što se zahtijeva moralnim zakonom, čovjek samom sebi mora da dâ slobodu ili autonomiju volje. - "Metafizika morala".
Bez slobode i odgovornosti čovjek gubi čak i osjećaj krivice: jedino zna da se ogriješio o zakon. Što više prevladava zmaj institucija, to smo skloniji regresiji na stanovište Egipćana poznog perioda, koji su u svojim ispovijestima govorili: "Nisam okrao sirotinju ili udovicu, nisam prevario faraonove poreznike." O onome što su počinili, međutim, ne bi rekli niti riječ; to je bilo sasvim nevažno. Ako smo ispravni samo zato što ne kršimo zakon, tada, naravno, završavamo s uvjerenjem da možemo činiti bilo šta, samo da nas ne vide.

"Ili ne znate, braćo (jer govorim onima koji znadu zakon), da zakon vlada nad čovjekom dokle je živ?" - Rimljanima 7:1.

Nietzsche je negativno apostrofirao rimokatoličku instituciju, te zmajeve blistave krljušti, u kojoj vjernik ako ne griješi, ne može se niti (is)kupiti; da bi katolik dobio spasenje mora griješiti da bi imao šta da ispovijedi. Svećenik koji sluša njegovu ispovijest opomenuće ga da prizna neku svoju krivicu, podsjećajući ga da je sigurno počinio kakav grijeh.

Kako god: "Ako jezike čovječije i anđelske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči. I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam." - 1. Korinćanima 13:1-2.

SLOBODNO MIŠLJENJE

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:22

"Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak. Samo nek je svatko posve uvjeren u svoje mišljenje." - Biblija; Rimljanima 14:5

 

"Allah vam tako objašnjava propise Svoje da biste razmislili." Kur'an; El-Bekara, 2:242

 

"Čekati, biti strpljiv, to znači misliti", kazaše Friedrich Nietzche.

 

"U ono što se zove mišljenje dospijevamo kad mislimo sami. Da bi takav pokušaj uspio, moramo biti spremni učiti mišljenje.

Tek što smo se upustili u to učenje, već smo priznali da još ne možemo misliti." napisaše Martin Heidegger.

 

J. W. F. Hegel je bio ne samo “majstor” nego i “velemajstor”, ne samo logike nego i mišljenja uopće, pa mu u čitavoj historiji filozofije “nema para” sve tamo od najvećeg grčkog filozofa Aristotela koji je, uostalom, i bio začetnik i autor prve tzv. formalne logike. Njegova se veličina u ovom kontekstu sastoji i u tome što je logiku, tj. svoj “organon” svrstao izvan filozofijskih disciplina, jer mu je sâm taj “organon” per definitionem bio (“služio”) samo kao (formalno) sredstvo ili oruđe pravog načina mišljenja, ali još ne i kao (filozofijsko) mišljenje samo.

 

Elem, što se pak tiče kritičkog mišljenja, u toj i takvoj društvenoj, političkoj i kulturnoj situaciji, do dna natopljenoj nacionalističkim duhom, svaka se iole kritička misao odmah krsti – neprijateljskim činom protiv “samostalne, suverene i demokratske Hrvatske”, pa onda bivate proglašeni jugonostalgičarem, srbofilom, komunjarom ili običnim sumnjivim elementom koji radi na rušenju hrvatske države!

Kritičko će mišljenje u Hrvatskoj još morati počekati svoje vrijeme, ako do njega ikada više dođe! Živi bili pa vidjeli! Tako dolazimo do toga da bismo danas morali i mogli iskreno zavapiti, a da pri tom ne budemo nipošto pretjerani: gdje su ona nekadašnja zlatna socijalistička vremena kad je kritičko mišljenje moglo biti na djelu!? Historija je doista puna svakakvih apsurda i perverzija, naročito u sferama duha.

 

Hegel ipak nije bio posve u pravu svojim ironiziranjem tautologije “slobodno mišljenje”, jer doista postoji i “neslobodno mišljenje” koje se zove – ideologija (ili: ideološko ne-mišljenje). A ono je na djelu svakodnevno, a u svojim najdrastičnijim oblicima pod vladavinom svih vrsta nacionalizma u ovim krajevima. Albert Canus je u svom spisu “Mit o Sizifu” izrekao i misao kako bivaš potkopavan čim počinješ misliti! To je bila, doduše, karakteristika svih vremena, ali pod vlašću nacionalističkog anti-duha to je ipak najnepodnošljivije! To je, naime, prava tragedija! Kad bi nacionalisti dospjeli do kritičkog mišljenja ne bi više bili – nacionalisti.


OD VOLJE ZA MOĆ DO PLEMENA U AGONIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:58

Hraneći svoj um i dušu štampanom žuči zapuštenih piskarala u vijetnamkama, ponašanje ovdašnjih dotepenaca, do jučer radišnih seljaka, a sada konzumenata i potrošača, posve je društveno idiosinkratično i politički ambivalentno; puni pizme i resantimana postaše mizoneisti i ksenofobi. Paradoksalno, ali djeca se u školu voze automobilima, a odrasli ljudi romobilima po parku; prevladava generirana infantilizacija i borniranost širom ove evropske palanke. Vidim, mužjaci mokre na ulici iza stabla, usèknjujūći  se na trotoar, ženke pak kverulantski paranoične i glasno psovačke na javnim mjestima. Ove otromboljene ženke iz pasivnih i ruralnih krajeva, odjevene u plastičnu crninu, pokazuju svoje tetovirane podlaktice i listove slikama katoličkih insignija, dok njihovi podbuhli militantni mužjaci, redovito u  kamuflažnoj "odjeći", šeću, pecaju, kreče, kose, kopaju, kafenišu, špijuniraju, itd. I svi su oni "zaposleni" po državnim institucijama ... sjede i kopaju nos! Krv nije voda: biološki se multipliciraju kao žohari ...

Preživjelo građanstvo pak, danas u tragovima, radnici bez tvornica i bezèmljāši, raščovječeno demokracijom, uvrijeđeno evropeizacijom, porobljeno globalizacijom, utučeno reminiscèncijama o boljim vremenima, a potisnuto masovnim medijima, sada živi od niske socijale, pučkih kuhinja, socijalnih trgovina, prodavajući ambalažu i sekundarne sirovine. Međutim, svima njima, to je bio slobodni izbor! Pljuvali su po plavim kutama na moje oči!

A palanka pak, većina je tvornica prvo opljačkana, pa porušena do temelja, a na njihovom mjestu niknuli su trgovački lanci sa kancerogenom "hranom". Elem, nekoć renesansni grad, sada ima u svojoj glavnoj ulici 70 % praznih i napuštenih prostora ... ostalo su birtije i kancelarije fiškala, koji parazitiraju na nesrećama klijenata.

Nota bene: niti jedna porodica nije izuzeta od kancera ili demencija, nerjetko se iz stanova na ulicu čuje neartikulirana vriska skrivene retardirane djece; birtije su zadimljene i pune ženskog svijeta, a mužjaci najčešće bježe iz kuće od porodične "idile" ... djecu im pak, odgaja "google" i ulica ... i svi se oni zabavljaju, nemušto frfljajući: "Za ovo smo se borili!" Dobra vijest, stoga, ovdje glasi: "Tumor je operabilan!" ili "Ostala joj je velika penzija od muža" (ovaj umro od moždanog u pedesetoj), i tomu slično.

 

Kako god, kultura je protjerana, te mutirala i metastazirala u puku zabavu, a ova se svodi na primordijalne rezone: "U se, na se i poda se!" Trebam li još reći da su odavde sve knjižare pobjegle, te da treba ići u Agram kupiti knjigu, da ovdje nema više antikvarijata, kinematografa i slično! A dekoracija je prepuštena mladeži koja svake nedjelje s roditeljima ide u crkvu: Zidovi i pročelja zgrada su ispisana riječima poput "k...c" ili "p...a", svakako, nacističkim i ksenofobnim porukama i simbolima.

 

Dakle, na kraju ove razglednice, zaključujem, da je patriotizam – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažem „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.

Nacionalist i nacionalizam (kao i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.

Zato ovdje naglašavam: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija. Takav je danas i ovaj "evropski grad", jer istog ne sačinjavaju stabla, rijeke, travnjaci, trotoari, i tomu slično, već stanovništvo koje u njemu obitava ...

 

Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti. A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zvjerinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.


RUSKA FILOSOFSKA POEZIJA

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:51
Fenomen duhovne kulture nastao na presjeku filosofije i književnosti; često široko shvaćen: "filosofskim" često nazivaju svako "duboko" poetsko djelo koje dotiče opće probleme života i smrti. Pojmove "filosofska poezija" i "naučna poezija", "filosofska lirika" i "meditativna lirika" treba razlikovati: oni jesu slični, ali nisu identični. Razmišljanje koje dovodi do opće ideje jeste osnova Filosofske poezije, no predmet meditacije pjesnika-filosofa je osoben jer obuhvata suštinske probleme svijeta, društva i čovjeka, makroskosmos i mikrokosmos. Cilj poezije je da ovaploti živo, pojedinačno, slučajno, tjelesno-plastično, a Filosofija poezije nije strana svijetu apstraktnih ideja; njen predmet je sveopće, u logičkom smislu rodno, supstancijalno. U koncentriranoj formi, u umjetničkim likovima ona izražava samosvijest epohe, sjedinjuje opće i konkretno. Ipak, Filosofija poezije ili "poezija misli", za razliku od "naučne", ne teži  racionalnoj zadanosti, traktatnosti, ilustrovanom scijentizmu. Rođena u okrilju antičke  didaktičke poezije (poetska izlaganja učenja starih grčkih filosofa), Filosofija poezije se kasnije, definišući samu sebe u novovjekovnim nacionalnim književnostima, sve više udaljava od didaktike. U XIX i XX vijeku djela Filosofske poezije predstavljaju psihološki složeni čin saznavanja, provjeru "individualne hipoteze bića" i stvaranje neponovljivog "pjesničkog modela svijeta". Filosofiji poezije pripada posebno mjesto u ruskoj kulturi.

Umjetnički dometi Filosofije poezije uticali su i na razvoj filosofskog mišljenja, a ne samo na književni proces. Ruski mislioci su često davali prednost živoj, izražajnoj pjesničkoj slici, a ne apstraktnim filosofskim shemama i logičkim računima. Filosofičnost je svojstvena već žanrovima ruske narodne poezije, oduvijek aforistične, pune alegorija, simbolike, paralelizma između slika prirode i čovjekovog duševnog života, ali kao samostalni estetički sistem i zasebna sfera filosofiranja ruska Filosofija poezije počinje da se formira u okvirima rane prosvjetiteljske tradicije.

Najvažnije stranice u dosadašnjem postojanju Filosofske poezije ispisali su "vijek prosvjećenosti", "zlatni" (od Puškina do kasnog Tjutčeva i Feta) i "srebreni" vijek ruske poezije. U romanu "Jevgenije Onjegin", u poemi "Bronzani konjanik" i lirskim pjesmama Puškin otkriva nove puteve socijalno-historijskog i filosofskog razumijevanja čovjeka.

Spoj pjesničkog i filosofskog dara odlika je stvaralaštva V. S. Solovjova: zato je ono tako snažno uticalo i na filosofiju i na poeziju početkom XX vijeka. Stvaralaštvo mnogih pjesnika-mislilaca potvrđivalo je ispravnost onoga što je rekao Čulkov: "Znamo filosofe koji su odgonetali tajnu ritma, i pjesnike koji vladaju idejama onako kako iskusni ratnici vladaju mačevima."

Od XVIII do XX vijeka veoma su česti pjesnički prekomponovani biblijski tekstovi. Mnogi takvi tekstovi su ušli u rusku Filosofsku poeziju. Remekdjelo religiozno-filosofske lirike je puškinski ciklus "Sledovanja Kuranu" (1824). Historijsko-filosofska problematika takođe ima duboku tradiciju u ruskom pjesništvu (zasnovao ju je Simeon Polocki, svojim silabičkim stihovima "Diogen"). Uzvišene obrasce filosofske lirike napisali su Tjutčev ("Ciceron"), Baljmont ("Iz Upanišada", "Indijski mudrac" i "Veliko Ništa"), Bunjin ("Đordano Bruno"), Mandeljštam ("Lamark"), Tarkovski ("Sokrat").

Ponekad je ruski pjesnik, da bi u svijesti mase stvaralački obnovio historijski portret mislioca i iznio njegove filosofske poglede, namjerno uzimao ono što mu omogućuje da naširoko iznosi svoj plan, dakle, epski ili dramski žanr a ne pjesničku minijaturu. Takve su primjerice poeme A. K. Tolstoja "Jovan Damaskin" (1858) i "Alhemičar" (1867), i lirska drama A. N. Majkova "Tri smrti" (1851).

Ruski su pjesnici često prvi postavljali osnovne filosofske probleme. Poezija je znatno prije ruskih kosmista* postavila pitanje čovjekovog mjesta u vasioni (Ljermontov, Baratinski, Tjutčev, Fet). Ruska filosofska poezija je često istupala kao neoficijelna filosofija jer je na specifičan način analizirala pitanja smrti i besmrtnosti, neponovljivosti duhovnog svijeta, dakle, pitanja koja su malo interesirala akademske naučnike. Filosofska poezija nije samo fenomen umjetnosti nego i jedan od izvora i sastavni dio ruske filosofije, oblik saznanja suštine svijeta i čovjeka, ravnopravan sa teorijskim filosofskim mišljenjem.

*kosmisti - Kosmizam (od grčkog kosmos - Vaseljena) - specifično shvaćanje i osjećanje svijeta, a takođe i osobenost refleksivne svijesti koja apriorno polazi od pretpostavke organskog jedinstva svega sa svim i, što je glavno - sa Vaseljenom, prevlast vaseljenskog nad individualnim.

EGZISTENCIJALIZAM U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 11:22
Filosofski pravac ruske misli nastao u okviru takozvane duhovne renesanse ili "nove religijske svijesti" u prvoj četvrtini XX vijeka. Njegovi najistaknutiji predstavnici su Berđajev i Šestov, koji su egzistencijalne ideje izrazili u djelima "Filosofija slobode" (1911.) i "Apoteoza neukorijenjenosti" (1905.) Ruski je egzistencijalizam nastao u uslovima narastanja društvene i duhovne krize u zemlji. Intelektualno on je u sebe upio ideje i raspoloženja mnogih ruskih mislilaca, od slavenofila do Solovjova, a naročito Dostojevskog i Tolstoja. On je postao nasljednik svjetske iracionalističke tradicije od Augustina i Bohmea, do Nietzschea i Ibsena. Egzistencijalistička orijentacija bila je svojstvena većini ruskih mislilaca početkom XX vijeka: Rozanovu, Florenskom, Meršekovskom, Franku, Bulgakovu, i dr. Opće odlike egzistencijalizma u Rusiji jesu njegova religijska (kršćanska) obojenost, personalizam, antiracionalizam, borba za slobodu i autentičnost čovjekovog postojanja, okrenutost transcendentnom, doživljaju tragizma ličnog, historijskog i kosmičkog bića.

Pesimizam i skup negativnih egzistencijala povezan je kod Berđajeva s idejom objektivacije, a vjera, nada i svojevrsni "profetizam" njegovog učenja - s idejom stvaralaštva. Objektivacija označava transformaciju duha u biće, vječnosti u vremensko, subjekta u objekt.
S jedne strane stvaralaštvo je najviši izraz čovjekove slobode, koja ni iz čega stvara nešto neviđeno, originalno i vrjednosno, s druge - ono je proces deobjektivacije okoštalog u formama bića, prirode i historije prvobitnog aktivnog duha. Stvaralački čin uvijek je oslobađanje i prevladavanje... Stvaralaštvo je, u suštini, izlazak, izlaz, pobjeda. Stvaralaštvo je - otkrivanje "ja" Bogu i svijetu, u njemu je opravdanje čovjeka, nešto poput odgovora čovjeka na njegovom putu ka transcendentnom.

Egzistencijalizam kod Šestova je bitno drugačiji. Njemu su strani imperativnost, profetizam, patos Berđajevljevog romantičarskog optimizma. Ironija, skepsa, prividna nesigurnost u sudovima stvaraju u njegovim djelima sliku neodređenih i čak kolebljivih realnosti u kojima čovjek živi, ne znajući ih, i koje iza sebe skrivaju silan napor da se otkrije svijet "trenutnih, čudesnih i tajanstvenih preobražaja", gdje je sve "jednako moguće i nemoguće" i gdje vladaju "sloboda individualne egzistencije", "smjelost", "stvaralački uvidi". Fundamentalna teškoća na tom putu, po Šestovu, sastoji se ne u bolesti bića, lažno usmjerenoj slobodi ili objektivaciji duha, već u "vlasti ideja" principijelno nepravilnom odnosu, izraženom u znanju, prema sebi i stvarnosti koja nas okružuje, u samom saznanju, razumu i logici kao totalnim, ali jednodimenzionalnim i zato neodrživim oblicima ljudske egzistencije.
Znanje se pokazuje kao onaj neprobojni omotač pod kojim živi, guši se i umire čovjek. Gotovo najstrašniju tamnicu duha predstavlja filosofija (pogled na svijet), pošto je njoj posebno svojstvena totalnost, pretenzija da čovjeku propisuje vječna i sveobuhvatna pravila ponašanja i mišljenja, a Vasioni, pa čak i Bogu - zakone postojanja. I ako je čovjeku prirodno svojstvena težnja ka čudesnom, ka slobodi, stvaralaštvu i originalnosti, onda vječne i sveopće istine, baš kao i filosofski sistemi, nemaju prema tome nikakvog odnosa. Zato ono, što bi obični ljudi ("profani") koji žude za istinom, mogli nazvati filosofijom, "jeste velika i posljednja borba".

SLOVENOFILSTVO

Generalna — Autor balkan2018 @ 14:45
Pravac u ruskoj društvenoj misli, suprotan zapadnjaštvu. Njegove pristalice su isticale samobitnost razvoja Rusije, njenu religiozno-historijsku i kulturno-nacionalnu svojevrsnost i težile su da dokažu da je slovenski svijet pozvan da obnovi Evropu svojim ekonomskim, običajnim, moralnim i religioznim načelima. Zapadnjaci su pak stali na gledište jedinstva čovječanstva i zakonitosti njegovog historijskog razvoja i smatrali da je za Rusiju neizbježno da prođe iste historijske puteve kao i napredni zapadnoevropski narodi. U temelju socijalno-političkih razmimoilaženja  ovih dvaju intelektualnih pravaca ležala su duboka filosofska neslaganja. Sa svoje strane, predstavnici zapadnjaštva nisu se odlikovali religioznošću, a u filosofskim i u historiografskim teorijama pridržavali su se ideja sekularizma. 

Slovenofilstvo kao pogled na svijet nastao je kao rezultat filosofskih diskusija sa zapadnjacima u sredini ruskog plemstva 30-40-ih godina XIX vijeka. Sporovi su se vodili oko osnovnog problema: da li svijetom vlada slobodna stvaralačka volja ili pak zakon nužnosti. Razmatrali su takođe pitanja o tome u čemu se sastoji razlika između ruskog i zapadnoevropskog prosvjetiteljstva - da li samo u stupnju razvoja ili u samom kakrakteru prosvjetiteljskih načela, i, u skladu s tim,  da li Rusija treba da pozajmljuje ta načela od Zapada ili pak da ih traži u pravoslavno-ruskom duhovnom svakodnevnom životu.

Pristalice slovenofilstva su se slagale u tome da Rusiji predstoji misija da položi temelje nove općeevropske prosvjećenosti, temelje koji se oslanjaju na istinska hrišćanska načela koja su se sačuvala u krilu Pravoslavlja. Samo je Pravoslavlju, po njihovom mišljenju, svojstvena slobodna stihija duha, stremljenje prema stvaralaštvu, ono je lišeno one pokornosti nužnosti, koja je svojstvena zapadnoevropskom društvu s njegovim racionalizmom i dominacijom materijalnih interesa nad duhovnim, što je, na kraju krajeva, i dovelo do razdora, individualizma, pocjepanosti duha na njegove sastavne elemente.

Slovenofilstvo je odricalo mogućnost shvaćanja istine kroz izdvojene spoznajne sposobnosti čovjeka, bila to osjećanja, razum ili vjera. Samo je duh u njegovoj živoj cjelovitosti u stanju da primi istinu u svoj njenoj punoći, samo jedinstvo svih spoznajnih, estetičkih, emocionalnih, moralnih i religioznih sposobnosti, uz obavezno učešće volje i ljubavi, otkriva mogućnost da se svijet spozna onakvim kakav on jeste, u njegovom živom razvoju, a ne u obliku apstraktnih pojmova ili čulnih predstava. Pri tom je istinsko znanje dostupno ne pojedinačnom čovjeku, već takvoj ukupnosti ljudi, koja je objedinjena jedinstvenom ljubavlju, to jest sabornom sviješću. Sabornost stiče u slovenofilstvu široko značenje, sama Crkva se shvaća kao kao nekakav analog sabornog društva. Sabornost je mnoštvo ujedinjeno silom ljubavi u slobodno i organsko jedinstvo. Samo u sabornom jedinstvu ličnost stiče svoju istinsku duhovnu samostalnost. Sabornost je suprotna individualizmu i podjeljenosti, ona odriče potčinjavanje nekom autoritetu, uključujući i autoritet crkvenih jerarha jer njeno neotuđivo svojstvo jeste sloboda ličnosti, dobrovoljno i slobodno ulaženje ličnosti u Crkvu. 

Drugo, za slovenofile je karakteristično suprostavljanje unutrašnje slobode spoljašnjoj nužnosti. Svi su oni isticali primat slobode koja proističe iz unutarnjih ubjeđenja čovjekovih, i podvlači negativnu ulogu spoljašnjih ograničenja čovjekove djelatnosti, pogubnost potčinjavanja čovjeka vladavini spoljašnih okolnosti. Slovenofilstvo  je težilo da oslobodi čovjeka vladavine spoljašnjih sila, spolja nametnutih principa ponašanja, ono se borilo za takvo ponašanja koje bi u cjelini bilo određeno unutarnjim motivima koji proističu iz srca, odeđeno duhovnim a ne materijalnim interesima pošto se istinska vaspitanost i ponašanje ne potčinjavaju spoljašnjoj nužnosti i ne opravdavaju se njome. Čovjek treba da se rukovodi svojom savješću a ne racionalističkim određenjem koristi.

Treća karakteristična crta slovenofilskog shvaćanja svijeta bila je njegova religioznost. Slovenofili su smatrali da, na kraju krajeva, vjera određuje i kretanje historije, i svakodnevni život, i moral i mišljenje. Zato je ideja istinske vjere i istinske Crkve bila u temelju njihovih filosofskih teorija. Međutim, oni nisu poistovjećivali historijsku Crkvu, to jest realno postojeću Rusku Pravoslavnu Crkvu, s onom Pravoslavnom crkvom koja je u stanju da postane jedna crkva svih vjernika.

"LEGENDA O VELIKOM INKVIZITORU F. M. DOSTOJEVSKOG"

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:16
Ovo je djelo napisao Rozanov Vasilij Vasiljevič (1856.-1919.) - filosof, pisac, publicist. Djelo je po svome karakteru sintetički rad, budući da osim čisto metafizičkih pitanja i konkretne analize dva poglavlja iz "Braće Karamazovih" dotiče mnoštvo sporednih ili paralelnih tema: Rozanov razmišlja o stvaralaštvu Gogolja, skicira siluete Gončarova, Turgenjeva, Tolstoja, slika panoramu cjelokupnog stvaralaštva Dostojevskog. Istovremeno, on dotiče pitanje psihologije stvaralaštva, zapazivši jednu neobičnu osobenost svakog velikog umjetnika: malo prije smrti, gotovo na nedokučiv način za običnog smrtnika, on stiže da kaže ono glavno. Kod Dostojevskog je ta glavna riječ, koja je postala bilans njegovog stvaralaštva - posljednji roman, i to naročito ona poglavlja gdje Ivan Karamazov u krčmi kazuje svoju "poemu" bratu Aljoši. Po mišljenju Rozanova ta "poema" (Legenda o velikom inkvizitoru) ima malo veze sa fabulom romana i može se razmatrati kao zasebno djelo, ali istovremeno postoji unutrašnja veza: "Legenda", na neki način, predstavlja dušu čitavog djela, koje se samo grupira oko nje, kao varijacije oko svoje teme. U očima Rozanova, ovo djelo postalo je ne samo glavna riječ u stvaralaštvu Dostojevskog, već i koncentracija filosofskih napora cjelokupne ruske književnosti XIX vijeka. Pri tome, Dostojevski među drugim piscima zauzima posebno mjesto: ako Gončarov, Turgenjev, Tolstoj daju čvrste, završene forme, već definirane karaktere, onda kod Dostojevskog ništa nije čvrsto i postojano. Njegov pogled nije usmjeren na "slike" već na "šavove koji spajaju sve te slike"; on sam kao umjetnik i kao mislilac, spajao je u sebi "oba bezdana - gornji i donji" i sto ga je mogao da napiše "ne smiješnu parodiju" već stvarnu i ozbiljnu tragediju one borbe koja već milenijumima razdire ljudsku dušu - borbe između negiranja života i njegove afirmacije, između izopačavanja ljudske savjesti i njenog prosvjetljenja". Tako se u Rozanovljevom djelu Dostojevski pojavljuje kao mislilac koji je u sebi sabrao problematiku i cjelokupne ruske književnosti i cjelokupne ljudske historije. Sve što je ikada bilo rečeno o Bogu i čovjeku, o smislu zemaljskog postojanja koncentrirano je u "Legendi" Dostojevskog. 

U slovenstvu i u pravoslavlju Rozanov je vidio pomiriteljsku stranu. "Umjesto nasilne težnje romanskih rasa da sve objedine jedinstvom forme, ne osvrćući se na individualni duh i ne štedeći ga, i umjesto uporne težnje germanskih rasa da se odvoje od cjeline i urone u beskrajni svijet detalja - slovenska rasa ulazi kao unutrašnje jedinstvo u najraznovrsnije i, po svemu sudeći, nepomirljive suprotnosti. Duh saosjećanja i trpeljivosti, kojem nema kraja i, istovremeno, odbojnost prema svemu kaotičnom i mračnom tjera je da bez ikakvog nasilništva, polako ali i vječno stvara harmoniju koju će jednom osjetiti i drugi narodi; i umjesto da uništavajući sebe (slavenska rasa), uništavaju i nju, oni će se potčiniti njenom duhu i, umorni, krenuće joj u susret"

Glavni prigovor "Legendi" koji se čuo iz usta Aljoše Karamazova, jeste pobuda da se život zavoli prije nego njegov smisao, pošto u njemu ima nešto dublje i mističnije nego što je bilo kakvo njegovo intelektualno tumačenje. "U nedokučivoj snazi i ljepoti života" čovjek nalazi oslonac protiv Zlog Duha i razumijevanje Božije pravde.

NADČOVJEK I SVEČOVJEK

Generalna — Autor balkan2018 @ 12:03
"Sadašnji je čovek na zemlji nemoć, a njegov moral samo je protekcija nemoći. "Mi smo umorni od čoveka" (Wir sind des Menschen mude) uzvikuje Niče u svojoj "Genealogiji morala", a u svome kasnijem delu, u "Tako je govorio Zaratustra" pokušava da stvori jedan novi tip, jedan, da se tako izrazimo, naročiti organizam, uzvišen nad čovekom i nad moralom."

"Bio je još jedan, koga je Niče gledao s uvažavanjem i divljenjem, - Dostojevski. Niče sam o sebi kaže, da je on „fur Dostojewski schwarmend“. U pismu Hipolitu Tenu, Niče izriče svoj strogi sud o Pol-Buržeu i veli da "duh Dostojevskoga ne mira ovom pariskom romansijeru". U pismu Žoržu Brandesu ovako se izražava tvorac nadčoveka o Dostojevskom: "Ja apsolutno verujem vašim rečima o Dostojevskom; ja ga s druge strane cenim kao najdragoceniji psihološki materijal, koji poznajem - ja sam njemu osobito zahvalan, ma koliko da je on protivan mojim najnižim instinktima". (Nietzsches Briefe, Insel-Verlag Leipzig, 1911).

"Dostojevski, koji se u pismu caru Aleksandru II potpisivao "bivši državni prestupnik", koji se rodio u bolnici za siromašne, koji je bio izvođen na ešafot, nosio okove, gladovao zajedno sa porodicom, i imao padaću bolest; Dostojevski, kome je jednoga dana cela Moskva aplaudirala i kome je ceo Petrograd činio mrtvački sprovod, - Dostojevski je bio najveći moderni apostol onoga morala, koji je Niče nazvao "robovskim", i tvorac jednog novog moralnog tipa - svečoveka."

"Dostojevski je nazivao Puškina svečovekom, i ako taj naziv njemu, Dostojevskome, daleko više priliči. Moćni genije Dostojevskoga obuhvatao je sobom mnogo više ljudskih duša nego genije Puškinov. Veliki ljudi ili su do zaprepašćenja jednostrani ili su do zaprepašćenja mnogostrani; drugim rečima: veliki su ljudi ili uski, a visoki, kao jedan obelisk, ili široki i duboki kao more. Uzak i visok bio je Niče, širok i dubok Dostojevski. Kao ruska zemlja tako je široka duša Dostojevskoga, ili još bolje kao zemlja cela, kao ova planeta, na kojoj smo. Nema čoveka na zemlji, koji ne može sebe naći u delima Dostojevskoga. I sam Niče morao se ogledati nad ovim dubokim morem i videti sebe, - inače on ne bi imao toliko respekta prema ovome ruskom Šekspiru, kako jedan nemački pisac (Otto Julius Bierbaum - "Dostojewski", p.6.) naziva Dostojevskoga."

Sv. Vladika NIKOLAJ VELIMIROVIĆ (1881.-1956.) - Episkop žički i ohridski.

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:44
Pjesnik, prozni pisac, historičar, publicist, tvorac savremenog ruskog književnog jezika kao osnove razvoja samobitne nacionalne kulture, koji je u svjojim djelima ovaplotio njene najznačajnije osobenosti. Puškinovo (1799.-1837.) nasljeđe izvršilo je veliki uticaj na rusku filosofsku misao XIX i XX vijeka čije su teme umnogome predstavljale daljnje razvijanje Puškinovog shvaćanja čovjeka, njegove slobode i stvaralaštva, filosofije ruske historije i kulture.
U Carskoselskom liceju Puškin je slušao predavanja Kunicina i Galiča, izučavajući logiku, estetiku, moralnu filosofiju, tu se oduševljavao prosvjetiteljstvom XVIII vijeka. Uticaj prosvjetiteljstva, koje je uključivalo elemente republikanizma i "prostačkog slobodoumlja" (A. I. Turgenjev), Puškin je kasnije prevazišao.

Puškin je smatrao neperspektivnim poduhvatom konstruiranje filosofskih termina-slovenizama, pronačaženje slovensko-ruskih ekvivalenata za latinsko-grčke pojmove. Pošto "metafizički jezik kod nas uopće ne postoji", stoga u oblasti "nauke, politike i filosofije" nipošto nije zazorno koristiti terminologiju stranog porijekla.

Puškin je kritizirao mnogobrojne gnojne rane i grjehove Rusije, ma od koga poticali, među kojima i od predstavnika vladajuće kuće Romanovih: "azijatska neobrazovanost" koja je vladala na dvoru (u dopetrovskoj eposi), "surovost despotizma", "beznačajnost u oblasti zakonodavstva", "odvratno lakrdijaštvo u odnosima prema filosofima". U isto vrijeme Puškin nije podnosio "bezumne i nepravedne" napade na domovinu: "U cjelini uzev, odnos Evrope prema Rusiji uvijek je bio neznalački i nedobronamjeran". Nema oproštaja za "klevetnike Rusije", naročito za onu kategoriju ljudi koja je, kao odgovor na "rusko dobročinstvo", spremna da "kleveće ruski karakter, da blati svete stranice naših ljetopisa, vređa najbolje sugrađane i, ne zadovoljavajući se savremenicima, izruguje grobovima praotaca" (1830).

Aleksander Aleksandrovič Blok, ruski pjesnik i najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma, napisao je da su najbolji ruski umjetnici bili istovremeno mislioci i filosofi, a posebno je mjesto u toj plejadi dodjelio Puškinu. Poseban značaj Puškin ima kao inspirator svih generacija ruskih filosofa koji su obrađivali teme nacionalne samobitnosti ruske misli počev od 30-ih godina XIX vijeka.

F. M. Dostojevski je u svome govoru na Puškinovom jubileju 1880. godine, na primjeru Puškinova stvaralaštva izložio tezu o svjetskoj prijemčivosti ruske kulture. Ova je teza bila usmjerena na prevladavanje idejne suprotnosti između slovenofilstva i zapadnjaštva, i poslužila je kao osnova kasnijeg razvoja žanra ruske ideje od strane svih koji su je obrađivali, od Solovjova do Berđajeva, koji su se na ovaj ili onaj način pozivali na ideju duhovnog univerzalizma, koja je ovaploćena u Puškinovom stvaralaštvu.

RUSKI SVJETIONIK

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:36
Ivan Sergejevič Turgenjev (1818.-1883.) pisac, filosof, politički mislilac. Rođen u plemićkoj porodici. Godine 1837. završio je književnost na Peterburškom univerzitetu. Od 1838. do 1841. godine studirao je na Berlinskom univerzitetu, gdje je slušao predavanja Hegelova učenika K. Verdera; prije toga se upoznao s učenjima Kanta i Fichtea, kao i sa Schellingovim učenjem (uglavnom slušajući predavanja njegovih sljedbenika u Rusiji).

Na Turgenjeva su uticali Stankevič, Granovski, Bakunjin, Belinski i Hercen. Pošto je upoznao život seljaka postao je veliki protivnik feudalnog prava, i dao "hanibalovsku zakletvu" da će se protiv njega boriti "do kraja". Turgenjev je 1842. godine na Peterburškom unverzitetu položio ispit za zvanje magistra filosofije. U tom periodu Turgenjev je sebe zvao "hegelijancem"; u isto vrijeme bio je upoznat s idejama francuskih (Rousseau, Voltaire) i engleskih mislilaca (Hume). Neprestano je pratio evoluciju filosofske misli u Njemačkoj, izučavao je primjerice Feuerbacha i Marxa. U posljednjem periodu života Turgenjev je veliku pažnju poklanjao filosofiji A. Schopenhauera i B. Pascala, kao i tragičnim aspektima Shakespeareovog pogleda na svijet.

Još četrdesetih godina XIX vijeka iznio je mišljenje da je u ruskim uslovima upravo književni rad forma izlaganja filosofskih uvjerenja. Njegovi romani prožeti su filosofskim, socijalnim i etičkim idejama i tiču se najrazličitijih oblasti života Rusije i Evrope; u njima su označeni osnovni svjetonazorski pomaci u ruskom društvu u razdoblju od 1850. do 1880. godine.

Polemizirao je sa Tolstojem i Dostojevskim, smatrajući ih istaknutim misliocima; pisao je kritičke i publicističke članke ("Hamlet i Don Quijote") koji je postao obrazac za dalje radove u tom žanru. Filosofsko-etičke i estetičke ideje svojstvene su u njegovim poznim djelima ("Pjesme u prozi"). Mada je u kontekstu političke filosofije bio zapadnjak, to je bilo specifično zapadnjaštvo pošto se Turgenjev duboko uživio u rusku dušu i priznavanjo njenu samobitnost, o čemu svjedoče njegove orijentacije na postupnost, što se izrazilo prije svega u prepisci sa Hercenom, i u njegovom suprostavljanju kružoku oko "Savremenika". Ta se orijentacija vidi i u glavnim romanima, u kojima se govori o neizbježnom reformiranju Rusije; braneći je, Turgenjev se javlja kao demokratski nastrojen politički mislilac-humanista.

FILOSOFIJA RELIGIJE

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:11
Važan je sastavni dio ruske filosofije tokom cijele njene historije. Stalnom produbljivanju i širenju sadržaja Filosofije religije doprinosila je i činjenica da su razni pogledi na svijet pokušavali da riješe njena osnovna pitanja. Problematika Filosofije religije je važna i za religioznu filosofiju, ali i za razne idealističke sisteme i učenja kao što su neokantovstvo, fenomenologija, pragmatizam, pozitivističke koncepcije i teorije; važna je najzad, i za razna materijalistička učenja, prije svih marksističku filosofiju, tj. dijalektički materijalizam.

Originalno mišljenje o cjelovitosti čovjekove prirode i ljudskog znanja, o sabornosti kao nezaobilaznoj pretpostavci dostizanja najdubljih istina o svijetu i čovjeku, iznijeli su Homjakov i Kirejevski. Specifično ruski tip mišljenja oni suprostavljaju zapadnjačkoj racionalnosti, nastaloj u procesu odvajanja filosofije od religije, vjere od znanja. Solovjov, naprotiv, nastoji da njegova filosofija postane ispovjedanje vjere posredstvom uma. Religioznoj istini, smatra on, valja dati formu umnog mišljenja, a teologiju treba iznutra povezati sa filosofijom i naukom. Tako bi se cjelokupno istinsko znanje organiziralo u sistem slobodne naučne teosofije.

Bulgakov smatra da je vjera sasvim osobeno znanje, različito od filosofskog i naučnog. Filosofija i nauka smatraju istinitim jedino što može da se dokaže i objasni navođenjem njegovih uzroka; i jedna i druga se razvijaju tako što daju točna određenja pojmova i iskustvenih podataka, i stalno usavršavaju ta određenja. Religiozni put je potpuno drukčiji - nema tog puta kojim se metodološki ushodi ka transcendentnom svijetu; vjera je znanje bez dokaza, izvan logike, izvan zakona uzročnosti.

Berđajev smatra da najdublje istine o čovjeku otkrivamo jedino vjerom, a ne znanje i saznanjem. Istine vjere, suprotno istinama saznanja, poznajemo na osnovu onoga što je od njih neodvojivo: one nisu ni opće ni nužne. One se slobodno daju i slobodno uzimaju, nikome ne polažu račun, nikoga ne plaše i same se nikoga i ničega ne boje. Znanje je uvjerenost u ograničeni zemaljski vidokrug.

Šestov još odlučnije naglašava prioritet religije u odnosu na filosofiju. Vjera je, po Šestovu, nepoznata i tradicionalnoj filosofiji tuđa dimenzija mišljenja jer otvara put ka potpuno novim mogućnostima. Takva vjera postoji unatuč razumu; ona ukida znanje i dsostiže se jedino nadljudskim naporom i nastojanjem. Vjera je čin u kome se čovjek, kao nešto apsolutno, nalazi u odnosu prema drugom apsolutnom.

ISTOK / ZAPAD - F. M. DOSTOJEVSKOG

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:15
Kritičko-publicističko djelo "Piščev dnevnik" i "Književno-kritički članci", romani "Zli dusi", "Idiot", poema o "Velikom Inkvizitoru", pa i cjeloviti opus ruskog pisca, pokazuju, u skladu sa osnovnim premisama studija kulture, kako se stvaranje estetičkog značenja ne odvija u kulturnoj praznini, te se etičko-politički aspekt pomenutih djela ispostavlja kao ključan.
Dostojevski je, poput većine pisaca svoga vremena, učestvovao u raspravama o krupnim društvenim pitanjima, politici, kulturi i o društvenim kretanjima u širem evropskom kontekstu. Djela Dostojevskog pokazuju da je pitanje autonomije književnog djela veoma složeno i da se uvijek iznova preispituje. 

Dostojevski je smatrao kako će nauka, odbacivši slobodnu volju čovjeka dovesti ljude do "ljudožderstva" pa će se oni iznova obratiti religiji. Upoznavanje stvarnosti putem nauke problematično je, po Dostojevskom, jer ono isključuje obavezujuća moralna načela ("Zli dusi") i znanje života koje se podigne na tim temeljima može biti upotrebljeno i za nešto zločinačko i bezdušno (poema o "Velikom Inkvizitoru"). Moralna načela su osnov svega, smatra ruski pisac; čak i blagostanje države samo na prvi pogled zavisi od ratova i lukave politike ("Piščev dnevnik").

"Zli dusi" su osobeni među djelima Dostojevskog budući da je tu prisutna veoma neobična inverzija. Junak ne dovodi u sumnju svoj ateizam, poput Ivana Karamazova ili Raskoljnikova, nego sasvim suprotno: Stavrogin se bez preispitavanja i sloma duše, tako karakterističnog za plejadu najuspješnijih junaka Dostojevskog, odriče svojih nekadašnjih "slovenofilskih" uvjerenja. U sličnom duhu inverzije, svoju ispovijest dati će i "Čovjek iz podzemlja" koji je bolestan, zao i, naizgled, s one strane zdravog razuma, baš kao što su to junaci iz "Zlih duhova".
Zanimljiv je primjer Stepan Trofimovič koji se izražava u rusko-francuskim frazama tokom čitavog romana "Zli dusi", što je često u potpunoj nesrazmjeri sa okolnostima u kojima se nalazi. I ostali junaci koji su živjeli na Zapadu često su postavljeni u groteskno-karnevalski kontekst.

U članku "Jedna od savremenih laži", povodom romana "Zli dusi" i lika Petra Verhovenskog, Dostojevski navodi: "Htio sam da postavim pitanje i, što je jasnije moguće, u formi romana dam na njega odgovor, kako je moguće da se u našem prijelaznom i zadivljujuće savremenom društvu pojavljuju ne Nečajev, već Nečajevi, i kako se može desiti da ti Nečajevi okupe pod svojom vlašću nečajevce.?" Po Dostojevskom, Nečajev i njegovi sljedbenici su čudovišne pojave  i nisu slučajnost. Šigaljev, Šatov i Kirilov ponajprije otjelovljuju po jedan aspekt ideja Francuske revolucije (sloboda, bratstvo, jednakost), a sam Kirilov ispisuje ove riječi prije nego što će se ubiti: "Liberté, égalité, fraternité ou la mort!"

Notorna je teza da su političke i ideološke pozadine junaka Dostojevskog načinile od romana "Zli dusi" njegovo najkontroverznije djelo. I o tome su se izjasnili brojni ruski stvaraoci i mislioci ... Mislim da je veoma moguće da "Zli dusi" u dobroj mjeri daju sliku neuspjelih pisaca i pjesnika, loših filosofa, promašenih ljudi svih vrsta koji se zbog svojih privatnih nezadovoljstava predaju pozivu revolucionarnih boraca, a što je stvorilo čitavu jednu liniju kontrarevolucionarne propagande u literaturi na čelu sa Dostojevskim.

"Zli dusi" se, po mome mišljenju, mogu čitati i kao roman o raspadu distopijske zajednice pod pritiskom "zapadne ideje". 
Međutim, vidim i ovako: "Zli dusi", samim naslovom i epigrafima iz istoimene Puškinove pjesme i Jevanđelja po Luki, upućuju me na to da je u romanu riječ o ljudima opsjednutim zlim dusima koji odlaze u propast.  Početak romana Dostojevskog određen je velikom biblijskom temom, ali sam njegov tok nastavlja se karnevalskom atmosferom i iskliznućem biblijskih tema u groteskno i skandalozno. Ovakav postupak Dostojevskog pravi širi, metafizički okvir, uz primjese humora za središnju temu ovog romana, a to su mladi nihilisti, na čelu sa Petrom Verhovenskim, koje je zaposjeo zapadni revolucionarno-teroristički zanos. U simbolično naznačen metafizički okvir romana, Dostojevski smješta političku temu o mladim nihilistima, nečajevcima opsjednutih idejom da naprave novi društveni poredak po principu "mravinjaka". Danas je to antihrišćanski Novi svjetski poredak (globalizacija sa mentalitetom roja). Kako god, ovom prilikom biti će nalazim tri glavna ishodišta radikalne zapadne ideje: jedno je oličeno u neobičnom liku Stepana Trofimoviča Verhovenskog, drugo u njegovom sinu Petru Verhovenskom, a treće u ličnosti Stavrogina. Stepan Trofimovič je zanimljiv stoga što je jednino u njegovoj ličnosti Dostojevski ostavio mogućnost "preobražaja"; Stepan Verhovenski je preteča "banalnog zla" (Hannah Arendt), a Stavrogin je značajan zato što na jedinstven način ispituje mogućnost postojanja jake ličnosti koja ne vjeruje u Boga.

Pred sam kraj romana, Sofija Matvejevna čita odlomak iz jevanđelja o zaposjednutosti bolesnom Stepanu Trofimoviču, koji, vidno uzbuđen, odgovara: "Sad mi dolazi na um strašno mnogo misli, vidite, to je od riječi do riječi tako kao s našom Rusijom. Ti zli duhovi što su izišli iz bolesnika i ušli u svinje - to su otrovi, mijazme, sva nečistoća, sve nečiste sile, satane i drekavci, namnoženi u našem velikom i dragom bolesniku, u našoj Rusiji, vjekovima namnoženi.

Powered by blog.rs