EGZISTENCIJALIZAM U RUSIJI
Filosofski pravac ruske misli nastao u okviru takozvane duhovne renesanse ili "nove religijske svijesti" u prvoj četvrtini XX vijeka. Njegovi najistaknutiji predstavnici su Berđajev i Šestov, koji su egzistencijalne ideje izrazili u djelima "Filosofija slobode" (1911.) i "Apoteoza neukorijenjenosti" (1905.) Ruski je egzistencijalizam nastao u uslovima narastanja društvene i duhovne krize u zemlji. Intelektualno on je u sebe upio ideje i raspoloženja mnogih ruskih mislilaca, od slavenofila do Solovjova, a naročito Dostojevskog i Tolstoja. On je postao nasljednik svjetske iracionalističke tradicije od Augustina i Bohmea, do Nietzschea i Ibsena. Egzistencijalistička orijentacija bila je svojstvena većini ruskih mislilaca početkom XX vijeka: Rozanovu, Florenskom, Meršekovskom, Franku, Bulgakovu, i dr. Opće odlike egzistencijalizma u Rusiji jesu njegova religijska (kršćanska) obojenost, personalizam, antiracionalizam, borba za slobodu i autentičnost čovjekovog postojanja, okrenutost transcendentnom, doživljaju tragizma ličnog, historijskog i kosmičkog bića.
Pesimizam i skup negativnih egzistencijala povezan je kod Berđajeva s idejom objektivacije, a vjera, nada i svojevrsni "profetizam" njegovog učenja - s idejom stvaralaštva. Objektivacija označava transformaciju duha u biće, vječnosti u vremensko, subjekta u objekt.
S jedne strane stvaralaštvo je najviši izraz čovjekove slobode, koja ni iz čega stvara nešto neviđeno, originalno i vrjednosno, s druge - ono je proces deobjektivacije okoštalog u formama bića, prirode i historije prvobitnog aktivnog duha. Stvaralački čin uvijek je oslobađanje i prevladavanje... Stvaralaštvo je, u suštini, izlazak, izlaz, pobjeda. Stvaralaštvo je - otkrivanje "ja" Bogu i svijetu, u njemu je opravdanje čovjeka, nešto poput odgovora čovjeka na njegovom putu ka transcendentnom.
Egzistencijalizam kod Šestova je bitno drugačiji. Njemu su strani imperativnost, profetizam, patos Berđajevljevog romantičarskog optimizma. Ironija, skepsa, prividna nesigurnost u sudovima stvaraju u njegovim djelima sliku neodređenih i čak kolebljivih realnosti u kojima čovjek živi, ne znajući ih, i koje iza sebe skrivaju silan napor da se otkrije svijet "trenutnih, čudesnih i tajanstvenih preobražaja", gdje je sve "jednako moguće i nemoguće" i gdje vladaju "sloboda individualne egzistencije", "smjelost", "stvaralački uvidi". Fundamentalna teškoća na tom putu, po Šestovu, sastoji se ne u bolesti bića, lažno usmjerenoj slobodi ili objektivaciji duha, već u "vlasti ideja" principijelno nepravilnom odnosu, izraženom u znanju, prema sebi i stvarnosti koja nas okružuje, u samom saznanju, razumu i logici kao totalnim, ali jednodimenzionalnim i zato neodrživim oblicima ljudske egzistencije.
Znanje se pokazuje kao onaj neprobojni omotač pod kojim živi, guši se i umire čovjek. Gotovo najstrašniju tamnicu duha predstavlja filosofija (pogled na svijet), pošto je njoj posebno svojstvena totalnost, pretenzija da čovjeku propisuje vječna i sveobuhvatna pravila ponašanja i mišljenja, a Vasioni, pa čak i Bogu - zakone postojanja. I ako je čovjeku prirodno svojstvena težnja ka čudesnom, ka slobodi, stvaralaštvu i originalnosti, onda vječne i sveopće istine, baš kao i filosofski sistemi, nemaju prema tome nikakvog odnosa. Zato ono, što bi obični ljudi ("profani") koji žude za istinom, mogli nazvati filosofijom, "jeste velika i posljednja borba".
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi