"LEGENDA O VELIKOM INKVIZITORU F. M. DOSTOJEVSKOG"
Ovo je djelo napisao Rozanov Vasilij Vasiljevič (1856.-1919.) - filosof, pisac, publicist. Djelo je po svome karakteru sintetički rad, budući da osim čisto metafizičkih pitanja i konkretne analize dva poglavlja iz "Braće Karamazovih" dotiče mnoštvo sporednih ili paralelnih tema: Rozanov razmišlja o stvaralaštvu Gogolja, skicira siluete Gončarova, Turgenjeva, Tolstoja, slika panoramu cjelokupnog stvaralaštva Dostojevskog. Istovremeno, on dotiče pitanje psihologije stvaralaštva, zapazivši jednu neobičnu osobenost svakog velikog umjetnika: malo prije smrti, gotovo na nedokučiv način za običnog smrtnika, on stiže da kaže ono glavno. Kod Dostojevskog je ta glavna riječ, koja je postala bilans njegovog stvaralaštva - posljednji roman, i to naročito ona poglavlja gdje Ivan Karamazov u krčmi kazuje svoju "poemu" bratu Aljoši. Po mišljenju Rozanova ta "poema" (Legenda o velikom inkvizitoru) ima malo veze sa fabulom romana i može se razmatrati kao zasebno djelo, ali istovremeno postoji unutrašnja veza: "Legenda", na neki način, predstavlja dušu čitavog djela, koje se samo grupira oko nje, kao varijacije oko svoje teme. U očima Rozanova, ovo djelo postalo je ne samo glavna riječ u stvaralaštvu Dostojevskog, već i koncentracija filosofskih napora cjelokupne ruske književnosti XIX vijeka. Pri tome, Dostojevski među drugim piscima zauzima posebno mjesto: ako Gončarov, Turgenjev, Tolstoj daju čvrste, završene forme, već definirane karaktere, onda kod Dostojevskog ništa nije čvrsto i postojano. Njegov pogled nije usmjeren na "slike" već na "šavove koji spajaju sve te slike"; on sam kao umjetnik i kao mislilac, spajao je u sebi "oba bezdana - gornji i donji" i sto ga je mogao da napiše "ne smiješnu parodiju" već stvarnu i ozbiljnu tragediju one borbe koja već milenijumima razdire ljudsku dušu - borbe između negiranja života i njegove afirmacije, između izopačavanja ljudske savjesti i njenog prosvjetljenja". Tako se u Rozanovljevom djelu Dostojevski pojavljuje kao mislilac koji je u sebi sabrao problematiku i cjelokupne ruske književnosti i cjelokupne ljudske historije. Sve što je ikada bilo rečeno o Bogu i čovjeku, o smislu zemaljskog postojanja koncentrirano je u "Legendi" Dostojevskog.
U slovenstvu i u pravoslavlju Rozanov je vidio pomiriteljsku stranu. "Umjesto nasilne težnje romanskih rasa da sve objedine jedinstvom forme, ne osvrćući se na individualni duh i ne štedeći ga, i umjesto uporne težnje germanskih rasa da se odvoje od cjeline i urone u beskrajni svijet detalja - slovenska rasa ulazi kao unutrašnje jedinstvo u najraznovrsnije i, po svemu sudeći, nepomirljive suprotnosti. Duh saosjećanja i trpeljivosti, kojem nema kraja i, istovremeno, odbojnost prema svemu kaotičnom i mračnom tjera je da bez ikakvog nasilništva, polako ali i vječno stvara harmoniju koju će jednom osjetiti i drugi narodi; i umjesto da uništavajući sebe (slavenska rasa), uništavaju i nju, oni će se potčiniti njenom duhu i, umorni, krenuće joj u susret"
Glavni prigovor "Legendi" koji se čuo iz usta Aljoše Karamazova, jeste pobuda da se život zavoli prije nego njegov smisao, pošto u njemu ima nešto dublje i mističnije nego što je bilo kakvo njegovo intelektualno tumačenje. "U nedokučivoj snazi i ljepoti života" čovjek nalazi oslonac protiv Zlog Duha i razumijevanje Božije pravde.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi