NIETZSCHE U RUSIJI
Naslijeđe njemačkog filosofa Nietzschea ostavilo je dubok trag u historiji ruske misli; s pravom se može govoriti o svojevrsnom "ničeovskom" sloju u kulturi Rusiji. Ni jedan istaknuti ruski mislilac kraja XIX i prve četvrtine XX vijeka nije se oglušio o Nietzscheovu filosofiju. Ona je izvršila uticaj na religiozna traganja filosofa-idealista, pokret simbolista i na ruski marksizam. Međutim, recepcija Nietzscheovih ideja nije ni izdaleka bila jednoznačna. U nekim krugovima njegovo ime se smatralo sinonimom za individualizam dok je u drugim Nietzscheova filosofija označavala kolektivno stvaralaštvo. Za jedne je on bio "rušilac historijskog kršćanstva" koji je razbijao tradicionalne predstave o moralnosti, za druge - "prorok nove vjere", navjestitelj ideje religiozne sinteze, nove religiozne kulture.
Recepcija Nietzscheovog stvaralaštva u Rusiji prošla je kroz niz etapa koje se razlikuju prema smisaonim akcentima i interpretaciji njegovog učenja. Međutim, određene interpretacije Nietzscheove filosofije tekle su paralelno. Tako je Brujsov tokom svog cjelokupnog stvaralačkog puta ostao vjeran Nietzscheovim estetičkim shvaćanjima. Šestov je bio orijentiran na religiozno-metafizičku, Lunačarski na kulturološku, Mihajlovski na sociokulturnu problematiku koju je pokrenuo Nietzsche. Zajedno za većinu ruskih filosofa bilo je usvajanje ničeovskih ideja u mladosti i udaljavanje od njih u zrelom periodu stvaralaštva.
Upoznavanje s ničeanstvom u Rusiji počinje 1890-ih godina. U tom periodu zapodjevaju se oštre diskusije o prirodi Nietzscheove moralne filosofije, razmatraju ne samo moralni već psihološki i estetički problemi njegovog stvaralaštva. Prva ozbiljnija analiza Nietzscheove filosofije sadržana je u članku Preobraženskog "Friedrich Nietzsche. Kritika morala i altruizma" (1892) u kome je Nietzsche bio prikazan kao istaknuti moralist koji je ukazivao na relativnost moralnih vrijednosti čije je mjerilo život.
Poebno je interesantan odnos V. S. Solovjova prema ničeanstvu. Dijeleći u cjelini Nietzscheove poglede na krizu evropske civilizacije, on je bio sklon da u njemu samom vidi simptom te krize ("Prvi korak ka pozitivnoj estetici", 1894). U "Opravdanju dobra" (1897) Solovjov podvrgava kritici ničeovsko izdvajanje "ljepote" i "moći" iz religioznog konteksta smatrajući da je istinska realizacija ovih vrijednosti moguća samo u okvirima religije i da je upravo krščanstvo pozvano da odbrani ljepotu od umiranja. Centralni u stvaralaštvu Nietzschea postao je za Solovjova kult nadčovjeka (Übermensch) i nadčovječanske ljepote, i polemiku s tim kultom možemo sresti u skoro svim njegovim kasnijim djelima. Usvajajući samu ideju nadčovjeka Solovjov je osmišljava kao "prerastanje" postojeće stvarnosti od strane svekolikog čovječanstva na putu ka njegovoj nastupajućoj besmrtnosti. Nietzscheovskog nadčovjeka on smatra prvolikom antikrista protivstavljajući mu bogočovjeka Krista koji je pobijedio smrt tjelesnim uskrsnućem.
Vrhunac Nietzscheove popularnosti zbio se u prvoj deceniji XX vijeka. Godine 1900, objavljeno je prvo izdanje Nietzscheovih sabranih djela na ruskom jeziku u redakciji A. I. Vedenskog; 1909. godine pokrenuto je izdanje njegovih cjelokupnih djela u redakciji F. F. Zelinskog. Pojavile su se studije čija je glavna tema bila poređenje Nietzscheove filosofije sa stvaralaštvom ruskih mislilaca, uglavnom Dostojevskog i Tolstoja (Šestov, Mereškovski, Ivanov). Nietzscheovo je učenje zajedno sa filosofijom Solovjova izvršilo katalizatorski uticaj na neimare ruskog religioznog preporoda, koji su u njemu vidjeli genijalnog umjetnika i religioznog propovjednika. U tom su se pogledu najsuštinskijim pokazale dvije Nietzscheove teme: ideja nadčovjeka i dionizijstvo.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi