NJEGOŠ I EGZISTENCIJALIZAM
Poslušajmo neke od besmrtnih Njegoševih stihova iz "Gorskog vijenca", a korespondentnih sa egzistencijalističkom filosofijom:
"Vrijeme zemno i sudbina ljudska,
dva obraza najviše ludosti,
bez povratka najdublja nauka,
sna ljudskoga đeca al’ očevi.
Je li ovo pričina uprava
kojoj tajnu postić ne možemo?
Je l’ istina e ovo ovako,
al’ nas oči sopstvene varaju?"
A sada slično nalazim i u božanskoj "Luči mikrokozma":
"Koliko sam i koliko putah
Dubokijem zauzet mislima,
U cvjetno lono prirodno,
Hraneći se pitatelnim sokom
Iz nje sise gole i prelestne
Mater štedru zapitiva smjelo:
Rad česa je tvorac satvorio?
Radi l’ đece svoje mnogobrojne,
Ali đecu rad nje udovoljstva,
Al’ oboje jedno rad’ drugoga?"
... i opet iz "Luče mikrokozma":
Koliko sam i koliko putah
Svod plavetni neba sveštenoga,
Brilijantnim zasijat sjemenom,
Zaklinjao dušom zapaljenom
Da mu svetu otkrije tainu:
Ali ga je tvorac ukrasio,
Veliku mu knjigu otvorio,
Da tvar slavi tvorca i blaženstvo,
Al’ da čovjek na nje listu čita
Ništavilo prekomjerno svoje?
Nalazim i razumijem srodnost između Njegoševih radova i egzistencijalističke misli.
Prvi bitni zajednički elemenat Njegošev i egzistencijalista jeste da su u pitanju filosofi i mislioci koji nisu saopćavali svoje misli i saznanja u sistemu.
Drugo, i Njegoš i egzistencijalisti pripadaju onim piscima i misliocima za koje je karakteristična suštinska stvaralačka tendencija približavanja filosofije, književnosti i obrnuto, što predstavlja važno usmjerenje kako u modernom tako i u postmodernističkom mišljenju. I po ovom momentu Njegoš je savremen autor.
I treće, i Njegoš i egzistencijalisti su htjeli da krenu „od početka“ u promišljanju čovjeka i svijeta. Htjeli su novi, čisti i otvoreni pristup, bez bilo kakvih idola, religijskih, političkih, ideoloških, riješeni da odbace sve što zaklanja pogled na pravi i neposredni, prvi i posljednji bitak čovjeka i svijeta.
Misao, i Njegoševa i egzistencijalista slobodno varira i lebdi između književnosti, filosofije, etike, estetike, ontologije, aksiologije, psihologije i antropologije. I Njegoš i egzistencijalisti ne mogu računati na svoje misaono nasljeđe kao na doktrinu. U tom smislu, nije nimalo slučajno što je egzistencijalistička filozofija prije svega rezultat misaono talentiranih i nadahnutih autora.
U ovom smislu citiram Martina Heideggera i njegove misli o filosofiji: „Put naših razgovora mora, dakle, biti takav da se to, o čemu filosofija radi, nas samih tiče, da nas to dodiruje, i to u našoj biti. Filosofija kao i svaka druga nauka važi kao kulturna vrijednost. Ali njena je specifičnost ujedno da polaže pravo na važenje i funkciju kao životna vrijednost. Filosofija je misaono dobro, a ne samo naučna materija kojom se čovjek bavi iz posebne lične sklonosti, iz volje za unapređivanjem i suoblikovanjem kulture. Filosofija u isti mah živi u napetosti sa živom ličnošću te iz njenih dubina i životne punine crpe sadržaj i vrijednosnu pretenziju. Stoga se u osnovi svake filosofske koncepcije većinom nalazi lični stav dotičnog filosofa.“
Njegoševa filosofska pozicija nije slična egzistencijalistima samo po osnovnim principima iz kojih neki mislilac crpi i počinje da gradi svoju filosofiju, već i po početnim ključnim metodološkim spoznajnoteorijskim polazištima. I Njegoš i egzistencijalisti ispituju, traže, a ne posjeduju istinu. Oni ne dolaze do apsolutnog saznanja, jer su svjesni ograničenosti ljudskih saznajnih moći.
Filozofija, pjevanje i mišljenje su uvijek na putu, u procesu traganja za istinom.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi