Balkan

NJEGOŠ I EGZISTENCIJALIZAM

Generalna — Autor balkan2018 @ 08:29
Poslušajmo neke od besmrtnih Njegoševih stihova iz "Gorskog vijenca", a korespondentnih sa egzistencijalističkom filosofijom:

"Vrijeme zemno i sudbina ljudska,
dva obraza najviše ludosti,
bez povratka najdublja nauka,
sna ljudskoga đeca al’ očevi.
Je li ovo pričina uprava
kojoj tajnu postić ne možemo?
Je l’ istina e ovo ovako,
al’ nas oči sopstvene varaju?"

A sada slično nalazim i u božanskoj "Luči mikrokozma":

"Koliko sam i koliko putah
Dubokijem zauzet mislima,
U cvjetno lono prirodno,
Hraneći se pitatelnim sokom
Iz nje sise gole i prelestne
Mater štedru zapitiva smjelo:
Rad česa je tvorac satvorio?
Radi l’ đece svoje mnogobrojne,
Ali đecu rad nje udovoljstva,
Al’ oboje jedno rad’ drugoga?"

... i opet iz "Luče mikrokozma":

Koliko sam i koliko putah
Svod plavetni neba sveštenoga,
Brilijantnim zasijat sjemenom,
Zaklinjao dušom zapaljenom
Da mu svetu otkrije tainu:
Ali ga je tvorac ukrasio,
Veliku mu knjigu otvorio,
Da tvar slavi tvorca i blaženstvo,
Al’ da čovjek na nje listu čita
Ništavilo prekomjerno svoje?

Nalazim i razumijem srodnost između Njegoševih radova i egzistencijalističke misli.
Prvi bitni zajednički elemenat Njegošev i egzistencijalista jeste da su u pitanju filosofi i mislioci koji nisu saopćavali svoje misli i saznanja u sistemu.
Drugo, i Njegoš i egzistencijalisti pripadaju onim piscima i misliocima za koje je karakteristična suštinska stvaralačka tendencija približavanja filosofije, književnosti i obrnuto, što predstavlja važno usmjerenje kako u modernom tako i u postmodernističkom mišljenju. I po ovom momentu Njegoš je savremen autor.
I treće, i Njegoš i egzistencijalisti su htjeli da krenu „od početka“ u promišljanju čovjeka i svijeta. Htjeli su novi, čisti i otvoreni pristup, bez bilo kakvih idola, religijskih, političkih, ideoloških, riješeni da odbace sve što zaklanja pogled na pravi i neposredni, prvi i posljednji bitak čovjeka i svijeta.

Misao, i Njegoševa i egzistencijalista slobodno varira i lebdi između književnosti, filosofije, etike, estetike, ontologije, aksiologije, psihologije i antropologije. I Njegoš i egzistencijalisti ne mogu računati na svoje misaono nasljeđe kao na doktrinu. U tom smislu, nije nimalo slučajno što je egzistencijalistička filozofija prije svega rezultat misaono talentiranih i nadahnutih autora.

U ovom smislu citiram Martina Heideggera i njegove misli o filosofiji: „Put naših razgovora mora, dakle, biti takav da se to, o čemu filosofija radi, nas samih tiče, da nas to dodiruje, i to u našoj biti. Filosofija kao i svaka druga nauka važi kao kulturna vrijednost. Ali njena je specifičnost ujedno da polaže pravo na važenje i funkciju kao životna vrijednost. Filosofija je misaono dobro, a ne samo naučna materija kojom se čovjek bavi iz posebne lične sklonosti, iz volje za unapređivanjem i suoblikovanjem kulture. Filosofija u isti mah živi u napetosti sa živom ličnošću te iz njenih dubina i životne punine crpe sadržaj i vrijednosnu pretenziju. Stoga se u osnovi svake filosofske koncepcije većinom nalazi lični stav dotičnog filosofa.“

Njegoševa filosofska pozicija nije slična egzistencijalistima samo po osnovnim principima iz kojih neki mislilac crpi i počinje da gradi svoju filosofiju, već i po početnim ključnim metodološkim spoznajnoteorijskim polazištima. I Njegoš i egzistencijalisti ispituju, traže, a ne posjeduju istinu. Oni ne dolaze do apsolutnog saznanja, jer su svjesni ograničenosti ljudskih saznajnih moći.
Filozofija, pjevanje i mišljenje su uvijek na putu, u procesu traganja za istinom.

ZAKON ZA SVAKOGA I NI ZA KOGA

Generalna — Autor balkan2018 @ 11:37
"Nikakva dakle sad nema osuđenja onima koji su u Hristu Isusu i ne hode po tijelu nego po Duhu. Jer zakon duha koji oživljava u Hristu Isusu, oprostio me je od zakona grjehovnoga i smrti." Rimljanima 8:1-2.

Davno je sveti Pavle proživljavao ničeovska osjećanja govoreći o slobodi sinova Božijih od zakona; pa kaže da je zakon pobjeđen, da mi nismo djeca sluge nego slobodnog čovjeka: kao da smo oslobođeni ropstva. U poslanici u kojoj sveti Pavle veliča novo stanje koje proizlazi iz pobjede nad "zmajem zakona" ima nekoliko prekrasnih pasaža. Njegova Himna ljubavi, (1. Korinćanima 13) primjerice, zvuči kao kakav trijumf, a isti duh prožima i onaj čuveni odlomak u kojem objavljuje konačnu pobjedu nad paklom i smrću (Rimljanima 7 i 8).

Budući da se Hristos doživljavao kao ispunjenje Zakona, za svetog Pavla je to stanje - u sasvim doslovnom smislu - bilo oslobađanje od zakona, od institucije (sjetimo se Tolstoja). Hristos je nad zakonom trijumfovao otjelovljujući njegovo ispunjenje i prevazilazeći ga prelaskom u stanje slobode.

Ne postoji, naime, niko ko je u stanju da smisli zakon ili sistem vlasti koga je moguće pridržavati se u svakoj situaciji. Možemo raspolagati predivnim zakonima a da opet ostanemo krajnje nemoralni (masa ovdašnjih propovjednika ljubavi krajnje je amoralna). Nema tog krivičnog zakonika koji može da stvori moralna bića. Elem, dok je god visokih zidova zakonika, svakodnevni čovjek kreće se putanjom sa koje nije moguće odstupiti, a dotle nema ni slobode ni odgovornosti, a još manje kakve druge vrline. Moralnost lišena slobode odluke ne da se ni zamisliti. Primjerice, devedesetih su proteklog stoljeća srušeni zidovi pozitivnih zakona, sve od Triglava do Vardara, decenije utvrđene civilizacije i kulture napušteno je, nastade vrijeme bezglave potrage za samim sobom, sve je dovedeno u pitanje, pale su izvanjske vrijednosti, kriteriji i moral, a da unutrašnje nisu bile niti izgrađene. Nikoga ko bi raspolagao unutrašnjom orijentacijom; na pučini bez kompasa. Stabilnost je pala na sopstvenu nestabilnost, svedenu na emocionalnu infantilnost i primordijalne instinkte.

Ne smijemo zaboraviti da je Hristos bio kriminalac, a to bi bio i danas. Hristos je prekršio brojne zakone i zato bio pogubljen. Pripadao je najnižem sloju naroda. Drevni Nazaret je imao trajno lošu reputaciju (danas crnački Detroit, šovinistički Zagreb, sodomski Bruxelles, itd.), zar nije zapisano: "I reče mu Natanailo: iz Nazareta može li biti što dobro? Reče mu Filip: dođi i vidi." Jovan 1:46. Naime, uvijek zaboravljamo da je Hristos bio nezakonito dijete a da je Marija bila imoralna žena; mi sve bojimo zlatnim bojama institucije (zlatne zmajeve krljušti); Nietzsche je bio potpuno u pravu: "Ali mi hoćemo da postanemo oni koji jesmo - novi, izvanredni, neuporedivi, samima sebi zakonodavci, stvaraoci samih sebe!" - "Vesela nauka".

Prema himalajski velikom misliocu, I. Kantu: da bi izabrao ono što se zahtijeva moralnim zakonom, čovjek samom sebi mora da dâ slobodu ili autonomiju volje. - "Metafizika morala".
Bez slobode i odgovornosti čovjek gubi čak i osjećaj krivice: jedino zna da se ogriješio o zakon. Što više prevladava zmaj institucija, to smo skloniji regresiji na stanovište Egipćana poznog perioda, koji su u svojim ispovijestima govorili: "Nisam okrao sirotinju ili udovicu, nisam prevario faraonove poreznike." O onome što su počinili, međutim, ne bi rekli niti riječ; to je bilo sasvim nevažno. Ako smo ispravni samo zato što ne kršimo zakon, tada, naravno, završavamo s uvjerenjem da možemo činiti bilo šta, samo da nas ne vide.

"Ili ne znate, braćo (jer govorim onima koji znadu zakon), da zakon vlada nad čovjekom dokle je živ?" - Rimljanima 7:1.

Nietzsche je negativno apostrofirao rimokatoličku instituciju, te zmajeve blistave krljušti, u kojoj vjernik ako ne griješi, ne može se niti (is)kupiti; da bi katolik dobio spasenje mora griješiti da bi imao šta da ispovijedi. Svećenik koji sluša njegovu ispovijest opomenuće ga da prizna neku svoju krivicu, podsjećajući ga da je sigurno počinio kakav grijeh.

Kako god: "Ako jezike čovječije i anđelske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči. I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam." - 1. Korinćanima 13:1-2.

SLOBODNO MIŠLJENJE

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:22

"Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak. Samo nek je svatko posve uvjeren u svoje mišljenje." - Biblija; Rimljanima 14:5

 

"Allah vam tako objašnjava propise Svoje da biste razmislili." Kur'an; El-Bekara, 2:242

 

"Čekati, biti strpljiv, to znači misliti", kazaše Friedrich Nietzche.

 

"U ono što se zove mišljenje dospijevamo kad mislimo sami. Da bi takav pokušaj uspio, moramo biti spremni učiti mišljenje.

Tek što smo se upustili u to učenje, već smo priznali da još ne možemo misliti." napisaše Martin Heidegger.

 

J. W. F. Hegel je bio ne samo “majstor” nego i “velemajstor”, ne samo logike nego i mišljenja uopće, pa mu u čitavoj historiji filozofije “nema para” sve tamo od najvećeg grčkog filozofa Aristotela koji je, uostalom, i bio začetnik i autor prve tzv. formalne logike. Njegova se veličina u ovom kontekstu sastoji i u tome što je logiku, tj. svoj “organon” svrstao izvan filozofijskih disciplina, jer mu je sâm taj “organon” per definitionem bio (“služio”) samo kao (formalno) sredstvo ili oruđe pravog načina mišljenja, ali još ne i kao (filozofijsko) mišljenje samo.

 

Elem, što se pak tiče kritičkog mišljenja, u toj i takvoj društvenoj, političkoj i kulturnoj situaciji, do dna natopljenoj nacionalističkim duhom, svaka se iole kritička misao odmah krsti – neprijateljskim činom protiv “samostalne, suverene i demokratske Hrvatske”, pa onda bivate proglašeni jugonostalgičarem, srbofilom, komunjarom ili običnim sumnjivim elementom koji radi na rušenju hrvatske države!

Kritičko će mišljenje u Hrvatskoj još morati počekati svoje vrijeme, ako do njega ikada više dođe! Živi bili pa vidjeli! Tako dolazimo do toga da bismo danas morali i mogli iskreno zavapiti, a da pri tom ne budemo nipošto pretjerani: gdje su ona nekadašnja zlatna socijalistička vremena kad je kritičko mišljenje moglo biti na djelu!? Historija je doista puna svakakvih apsurda i perverzija, naročito u sferama duha.

 

Hegel ipak nije bio posve u pravu svojim ironiziranjem tautologije “slobodno mišljenje”, jer doista postoji i “neslobodno mišljenje” koje se zove – ideologija (ili: ideološko ne-mišljenje). A ono je na djelu svakodnevno, a u svojim najdrastičnijim oblicima pod vladavinom svih vrsta nacionalizma u ovim krajevima. Albert Canus je u svom spisu “Mit o Sizifu” izrekao i misao kako bivaš potkopavan čim počinješ misliti! To je bila, doduše, karakteristika svih vremena, ali pod vlašću nacionalističkog anti-duha to je ipak najnepodnošljivije! To je, naime, prava tragedija! Kad bi nacionalisti dospjeli do kritičkog mišljenja ne bi više bili – nacionalisti.


OD VOLJE ZA MOĆ DO PLEMENA U AGONIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:58

Hraneći svoj um i dušu štampanom žuči zapuštenih piskarala u vijetnamkama, ponašanje ovdašnjih dotepenaca, do jučer radišnih seljaka, a sada konzumenata i potrošača, posve je društveno idiosinkratično i politički ambivalentno; puni pizme i resantimana postaše mizoneisti i ksenofobi. Paradoksalno, ali djeca se u školu voze automobilima, a odrasli ljudi romobilima po parku; prevladava generirana infantilizacija i borniranost širom ove evropske palanke. Vidim, mužjaci mokre na ulici iza stabla, usèknjujūći  se na trotoar, ženke pak kverulantski paranoične i glasno psovačke na javnim mjestima. Ove otromboljene ženke iz pasivnih i ruralnih krajeva, odjevene u plastičnu crninu, pokazuju svoje tetovirane podlaktice i listove slikama katoličkih insignija, dok njihovi podbuhli militantni mužjaci, redovito u  kamuflažnoj "odjeći", šeću, pecaju, kreče, kose, kopaju, kafenišu, špijuniraju, itd. I svi su oni "zaposleni" po državnim institucijama ... sjede i kopaju nos! Krv nije voda: biološki se multipliciraju kao žohari ...

Preživjelo građanstvo pak, danas u tragovima, radnici bez tvornica i bezèmljāši, raščovječeno demokracijom, uvrijeđeno evropeizacijom, porobljeno globalizacijom, utučeno reminiscèncijama o boljim vremenima, a potisnuto masovnim medijima, sada živi od niske socijale, pučkih kuhinja, socijalnih trgovina, prodavajući ambalažu i sekundarne sirovine. Međutim, svima njima, to je bio slobodni izbor! Pljuvali su po plavim kutama na moje oči!

A palanka pak, većina je tvornica prvo opljačkana, pa porušena do temelja, a na njihovom mjestu niknuli su trgovački lanci sa kancerogenom "hranom". Elem, nekoć renesansni grad, sada ima u svojoj glavnoj ulici 70 % praznih i napuštenih prostora ... ostalo su birtije i kancelarije fiškala, koji parazitiraju na nesrećama klijenata.

Nota bene: niti jedna porodica nije izuzeta od kancera ili demencija, nerjetko se iz stanova na ulicu čuje neartikulirana vriska skrivene retardirane djece; birtije su zadimljene i pune ženskog svijeta, a mužjaci najčešće bježe iz kuće od porodične "idile" ... djecu im pak, odgaja "google" i ulica ... i svi se oni zabavljaju, nemušto frfljajući: "Za ovo smo se borili!" Dobra vijest, stoga, ovdje glasi: "Tumor je operabilan!" ili "Ostala joj je velika penzija od muža" (ovaj umro od moždanog u pedesetoj), i tomu slično.

 

Kako god, kultura je protjerana, te mutirala i metastazirala u puku zabavu, a ova se svodi na primordijalne rezone: "U se, na se i poda se!" Trebam li još reći da su odavde sve knjižare pobjegle, te da treba ići u Agram kupiti knjigu, da ovdje nema više antikvarijata, kinematografa i slično! A dekoracija je prepuštena mladeži koja svake nedjelje s roditeljima ide u crkvu: Zidovi i pročelja zgrada su ispisana riječima poput "k...c" ili "p...a", svakako, nacističkim i ksenofobnim porukama i simbolima.

 

Dakle, na kraju ove razglednice, zaključujem, da je patriotizam – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažem „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.

Nacionalist i nacionalizam (kao i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.

Zato ovdje naglašavam: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija. Takav je danas i ovaj "evropski grad", jer istog ne sačinjavaju stabla, rijeke, travnjaci, trotoari, i tomu slično, već stanovništvo koje u njemu obitava ...

 

Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti. A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zvjerinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.


RUSKA FILOSOFSKA POEZIJA

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:51
Fenomen duhovne kulture nastao na presjeku filosofije i književnosti; često široko shvaćen: "filosofskim" često nazivaju svako "duboko" poetsko djelo koje dotiče opće probleme života i smrti. Pojmove "filosofska poezija" i "naučna poezija", "filosofska lirika" i "meditativna lirika" treba razlikovati: oni jesu slični, ali nisu identični. Razmišljanje koje dovodi do opće ideje jeste osnova Filosofske poezije, no predmet meditacije pjesnika-filosofa je osoben jer obuhvata suštinske probleme svijeta, društva i čovjeka, makroskosmos i mikrokosmos. Cilj poezije je da ovaploti živo, pojedinačno, slučajno, tjelesno-plastično, a Filosofija poezije nije strana svijetu apstraktnih ideja; njen predmet je sveopće, u logičkom smislu rodno, supstancijalno. U koncentriranoj formi, u umjetničkim likovima ona izražava samosvijest epohe, sjedinjuje opće i konkretno. Ipak, Filosofija poezije ili "poezija misli", za razliku od "naučne", ne teži  racionalnoj zadanosti, traktatnosti, ilustrovanom scijentizmu. Rođena u okrilju antičke  didaktičke poezije (poetska izlaganja učenja starih grčkih filosofa), Filosofija poezije se kasnije, definišući samu sebe u novovjekovnim nacionalnim književnostima, sve više udaljava od didaktike. U XIX i XX vijeku djela Filosofske poezije predstavljaju psihološki složeni čin saznavanja, provjeru "individualne hipoteze bića" i stvaranje neponovljivog "pjesničkog modela svijeta". Filosofiji poezije pripada posebno mjesto u ruskoj kulturi.

Umjetnički dometi Filosofije poezije uticali su i na razvoj filosofskog mišljenja, a ne samo na književni proces. Ruski mislioci su često davali prednost živoj, izražajnoj pjesničkoj slici, a ne apstraktnim filosofskim shemama i logičkim računima. Filosofičnost je svojstvena već žanrovima ruske narodne poezije, oduvijek aforistične, pune alegorija, simbolike, paralelizma između slika prirode i čovjekovog duševnog života, ali kao samostalni estetički sistem i zasebna sfera filosofiranja ruska Filosofija poezije počinje da se formira u okvirima rane prosvjetiteljske tradicije.

Najvažnije stranice u dosadašnjem postojanju Filosofske poezije ispisali su "vijek prosvjećenosti", "zlatni" (od Puškina do kasnog Tjutčeva i Feta) i "srebreni" vijek ruske poezije. U romanu "Jevgenije Onjegin", u poemi "Bronzani konjanik" i lirskim pjesmama Puškin otkriva nove puteve socijalno-historijskog i filosofskog razumijevanja čovjeka.

Spoj pjesničkog i filosofskog dara odlika je stvaralaštva V. S. Solovjova: zato je ono tako snažno uticalo i na filosofiju i na poeziju početkom XX vijeka. Stvaralaštvo mnogih pjesnika-mislilaca potvrđivalo je ispravnost onoga što je rekao Čulkov: "Znamo filosofe koji su odgonetali tajnu ritma, i pjesnike koji vladaju idejama onako kako iskusni ratnici vladaju mačevima."

Od XVIII do XX vijeka veoma su česti pjesnički prekomponovani biblijski tekstovi. Mnogi takvi tekstovi su ušli u rusku Filosofsku poeziju. Remekdjelo religiozno-filosofske lirike je puškinski ciklus "Sledovanja Kuranu" (1824). Historijsko-filosofska problematika takođe ima duboku tradiciju u ruskom pjesništvu (zasnovao ju je Simeon Polocki, svojim silabičkim stihovima "Diogen"). Uzvišene obrasce filosofske lirike napisali su Tjutčev ("Ciceron"), Baljmont ("Iz Upanišada", "Indijski mudrac" i "Veliko Ništa"), Bunjin ("Đordano Bruno"), Mandeljštam ("Lamark"), Tarkovski ("Sokrat").

Ponekad je ruski pjesnik, da bi u svijesti mase stvaralački obnovio historijski portret mislioca i iznio njegove filosofske poglede, namjerno uzimao ono što mu omogućuje da naširoko iznosi svoj plan, dakle, epski ili dramski žanr a ne pjesničku minijaturu. Takve su primjerice poeme A. K. Tolstoja "Jovan Damaskin" (1858) i "Alhemičar" (1867), i lirska drama A. N. Majkova "Tri smrti" (1851).

Ruski su pjesnici često prvi postavljali osnovne filosofske probleme. Poezija je znatno prije ruskih kosmista* postavila pitanje čovjekovog mjesta u vasioni (Ljermontov, Baratinski, Tjutčev, Fet). Ruska filosofska poezija je često istupala kao neoficijelna filosofija jer je na specifičan način analizirala pitanja smrti i besmrtnosti, neponovljivosti duhovnog svijeta, dakle, pitanja koja su malo interesirala akademske naučnike. Filosofska poezija nije samo fenomen umjetnosti nego i jedan od izvora i sastavni dio ruske filosofije, oblik saznanja suštine svijeta i čovjeka, ravnopravan sa teorijskim filosofskim mišljenjem.

*kosmisti - Kosmizam (od grčkog kosmos - Vaseljena) - specifično shvaćanje i osjećanje svijeta, a takođe i osobenost refleksivne svijesti koja apriorno polazi od pretpostavke organskog jedinstva svega sa svim i, što je glavno - sa Vaseljenom, prevlast vaseljenskog nad individualnim.

Powered by blog.rs