Balkan

ISTOK / ZAPAD - F. M. DOSTOJEVSKOG

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:15
Kritičko-publicističko djelo "Piščev dnevnik" i "Književno-kritički članci", romani "Zli dusi", "Idiot", poema o "Velikom Inkvizitoru", pa i cjeloviti opus ruskog pisca, pokazuju, u skladu sa osnovnim premisama studija kulture, kako se stvaranje estetičkog značenja ne odvija u kulturnoj praznini, te se etičko-politički aspekt pomenutih djela ispostavlja kao ključan.
Dostojevski je, poput većine pisaca svoga vremena, učestvovao u raspravama o krupnim društvenim pitanjima, politici, kulturi i o društvenim kretanjima u širem evropskom kontekstu. Djela Dostojevskog pokazuju da je pitanje autonomije književnog djela veoma složeno i da se uvijek iznova preispituje. 

Dostojevski je smatrao kako će nauka, odbacivši slobodnu volju čovjeka dovesti ljude do "ljudožderstva" pa će se oni iznova obratiti religiji. Upoznavanje stvarnosti putem nauke problematično je, po Dostojevskom, jer ono isključuje obavezujuća moralna načela ("Zli dusi") i znanje života koje se podigne na tim temeljima može biti upotrebljeno i za nešto zločinačko i bezdušno (poema o "Velikom Inkvizitoru"). Moralna načela su osnov svega, smatra ruski pisac; čak i blagostanje države samo na prvi pogled zavisi od ratova i lukave politike ("Piščev dnevnik").

"Zli dusi" su osobeni među djelima Dostojevskog budući da je tu prisutna veoma neobična inverzija. Junak ne dovodi u sumnju svoj ateizam, poput Ivana Karamazova ili Raskoljnikova, nego sasvim suprotno: Stavrogin se bez preispitavanja i sloma duše, tako karakterističnog za plejadu najuspješnijih junaka Dostojevskog, odriče svojih nekadašnjih "slovenofilskih" uvjerenja. U sličnom duhu inverzije, svoju ispovijest dati će i "Čovjek iz podzemlja" koji je bolestan, zao i, naizgled, s one strane zdravog razuma, baš kao što su to junaci iz "Zlih duhova".
Zanimljiv je primjer Stepan Trofimovič koji se izražava u rusko-francuskim frazama tokom čitavog romana "Zli dusi", što je često u potpunoj nesrazmjeri sa okolnostima u kojima se nalazi. I ostali junaci koji su živjeli na Zapadu često su postavljeni u groteskno-karnevalski kontekst.

U članku "Jedna od savremenih laži", povodom romana "Zli dusi" i lika Petra Verhovenskog, Dostojevski navodi: "Htio sam da postavim pitanje i, što je jasnije moguće, u formi romana dam na njega odgovor, kako je moguće da se u našem prijelaznom i zadivljujuće savremenom društvu pojavljuju ne Nečajev, već Nečajevi, i kako se može desiti da ti Nečajevi okupe pod svojom vlašću nečajevce.?" Po Dostojevskom, Nečajev i njegovi sljedbenici su čudovišne pojave  i nisu slučajnost. Šigaljev, Šatov i Kirilov ponajprije otjelovljuju po jedan aspekt ideja Francuske revolucije (sloboda, bratstvo, jednakost), a sam Kirilov ispisuje ove riječi prije nego što će se ubiti: "Liberté, égalité, fraternité ou la mort!"

Notorna je teza da su političke i ideološke pozadine junaka Dostojevskog načinile od romana "Zli dusi" njegovo najkontroverznije djelo. I o tome su se izjasnili brojni ruski stvaraoci i mislioci ... Mislim da je veoma moguće da "Zli dusi" u dobroj mjeri daju sliku neuspjelih pisaca i pjesnika, loših filosofa, promašenih ljudi svih vrsta koji se zbog svojih privatnih nezadovoljstava predaju pozivu revolucionarnih boraca, a što je stvorilo čitavu jednu liniju kontrarevolucionarne propagande u literaturi na čelu sa Dostojevskim.

"Zli dusi" se, po mome mišljenju, mogu čitati i kao roman o raspadu distopijske zajednice pod pritiskom "zapadne ideje". 
Međutim, vidim i ovako: "Zli dusi", samim naslovom i epigrafima iz istoimene Puškinove pjesme i Jevanđelja po Luki, upućuju me na to da je u romanu riječ o ljudima opsjednutim zlim dusima koji odlaze u propast.  Početak romana Dostojevskog određen je velikom biblijskom temom, ali sam njegov tok nastavlja se karnevalskom atmosferom i iskliznućem biblijskih tema u groteskno i skandalozno. Ovakav postupak Dostojevskog pravi širi, metafizički okvir, uz primjese humora za središnju temu ovog romana, a to su mladi nihilisti, na čelu sa Petrom Verhovenskim, koje je zaposjeo zapadni revolucionarno-teroristički zanos. U simbolično naznačen metafizički okvir romana, Dostojevski smješta političku temu o mladim nihilistima, nečajevcima opsjednutih idejom da naprave novi društveni poredak po principu "mravinjaka". Danas je to antihrišćanski Novi svjetski poredak (globalizacija sa mentalitetom roja). Kako god, ovom prilikom biti će nalazim tri glavna ishodišta radikalne zapadne ideje: jedno je oličeno u neobičnom liku Stepana Trofimoviča Verhovenskog, drugo u njegovom sinu Petru Verhovenskom, a treće u ličnosti Stavrogina. Stepan Trofimovič je zanimljiv stoga što je jednino u njegovoj ličnosti Dostojevski ostavio mogućnost "preobražaja"; Stepan Verhovenski je preteča "banalnog zla" (Hannah Arendt), a Stavrogin je značajan zato što na jedinstven način ispituje mogućnost postojanja jake ličnosti koja ne vjeruje u Boga.

Pred sam kraj romana, Sofija Matvejevna čita odlomak iz jevanđelja o zaposjednutosti bolesnom Stepanu Trofimoviču, koji, vidno uzbuđen, odgovara: "Sad mi dolazi na um strašno mnogo misli, vidite, to je od riječi do riječi tako kao s našom Rusijom. Ti zli duhovi što su izišli iz bolesnika i ušli u svinje - to su otrovi, mijazme, sva nečistoća, sve nečiste sile, satane i drekavci, namnoženi u našem velikom i dragom bolesniku, u našoj Rusiji, vjekovima namnoženi.

5 KNJIGA SOVJETSKOG DISIDENTA KOJE BI TREBALO PROČITATI

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:32
1. "Jedan dan Ivana Denisoviča"
Službeno objavljena 1962. godine, ova knjiga zauzima središnje mjesto u književnosti 20. stoljeća. To je bio prvi put da je netko otvoreno opisao Staljinovu represiju i koncentracijske logore. Pisac je na ideju za priču došao dok je služio kaznu u radnom logoru u Kazaškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici u 1950-ima. Solženjicin je naglasio da je želio pokazati tipičan dan u životu sovjetskog zatvorenika. Htio je prenijeti strašnu stvarnost miliona zatvorenika u radnim logorima širom SSSR-a. Ova je knjiga postala prvo objavljeno Solženjicinovo djelo te mu je donijela svjetsku slavu. I što je još važnije, utjecala je na tok sovjetske i svjetske historije.

 2. "Arhipelag Gulag"
Temeljeno na pismima, memoarima i pričama o 257 zatvorenika, kao i na ličnom iskustvu autora, "Arhipelag Gulag" je književno i historijsko remek-djelo koje dokumentira sovjetsku represiju od 1918. do 1956. godine. Solženjicin je u tajnosti radio na ovoj kultnoj knjizi deset godina (1958.-1968.). Knjiga je zatim, prije službenog objavljivanja, ilegalno cirkulirala po SSSR-u. KGB je "Arhipelag Gulag" toliko brinuo da je pokušao locirati primjerke i identificirati čitatelje. Piščeva sekretarica Jelizaveta Voronjanska, bila je privedena i prisiljena otkriti lokaciju rukopisa. Po povratku kući se objesila. Nakon ove tragedije, Solženjicin je odlučio objaviti roman u Francuskoj, što se dogodilo 1973. godine.

 3. "Odjel za rak"
Ovaj autobiografski roman je napisan između 1963. i 1966. godine, a temelji se na piščevim sjećanjima na njegovo liječenje u bolničkom odjelu za onkologiju u Taškentu 1954. "Odjel za rak" je prvi put objavljen u Rusiji, a kasnije i na Zapadu. Zajedno sa Solženjicinovim romanom "U prvom krugu", ovo je djelo postalo veliki međunarodni književni događaj, i jedan od razloga zbog kojih je autor 1970. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

4. "U prvom krugu"
Nastala između 1955. i 1958., ova se knjiga temelji na Solženjicinovim sjećanjima na rad u državnoj instituciji u kojoj su radili osuđeni inženjeri dok su odsluživali svoje kazne. Priča se odvija u Moskvi tokom tri decembarska dana 1949. godine. Inokentij Volodin, diplomat koji radi u Ministarstvu vanjskih poslova, izdaje svoju zemlju i izvještava američku ambasadu da sovjetski obavještajni operativci žele ukrasti informacije o američkoj atomskoj bombi. Dvojica osuđenika koji rade u sovjetskim laboratorijima, Lav Rubin i Glev Neržin, dobivaju zadatak da otkriju identitet izdajnika.

 5. "Matrjonino domaćinstvo"
Glavna junakinja knjige, obična ruska žena, Matrjona Grigorjeva, čestita je osoba, jedna on onih osoba za koje se smatra da djeluju kao moralni temelj naroda, kako je smatrao autor. Izuzetna je u svakom pogledu: ljubazna je, predana i spremna žrtvovati sve što ima kako bi pomogla drugima. Na temelju sjećanja iz Složenjicinovog života u selu u kojem je živio nakon odsluženja zatvorske kazne, pisac opisuje tragičnu sudbinu ruske žene, njezinu čistoću i ljepotu koja se mogla naći samo u udaljenim područjima te velike zemlje. 2013. je u selu Milcevo, u pravoj Matrjoninoj kući, otvoren muzej.


"IDIOT"

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:07
2018. se navršava 150 godina od štampanja prvog izdanja "Idiota" (1868), jednog od najpoznatijih romana Fjodora Dostojevskog, u kojem je opisao i ono šta je sam doživio, gledajući smrti u oči. 

1. Priča o idealnom čovjeku u surovom svijetu
Čovjek se često pita je li je dobar ili loš, vrijedan ili ništavan, možda posebno kada ustane mamuran ili presječe nekome put u prometu. "Zašto nisam idealan, zašto ne mogu voljeti sve ljude i nesebično pomagati", pitamo se u teškim trenucima. Opustite se. Biti idealan nije najbolje rješenje. Fjodor Dostojevski je to dokazao u "Idiotu".
Knez Lav Miškin je upravo takav idealan čovjek. Dostojevski je hito opisati savršenog čovjeka, punog simpatije i razumijevanja za sve mrske ljude u zlom svijetu. U rukopisima Dostojevskog Miškin je opisan kao Knez Krist, i on zaista jeste kao Isus Krist: pun ljubavi i praštanja, čovek bez ikakvog zla u sebi.
Okolina ga ipak doživljava kao psihički poremećenu osobu i ne shvaća njegovu dobru dušu. 

2. Plejada nezaboravnih likova
Svaki lik romana (a ima ih puno), izuzev Miškina, opsjednut je nečim ili nekim. Takva je i Nastasja Filipovna, kneževa ljubav, ponižena u djetinjstvu i puna prezrenja prema sebi i svijetu. 
Ili 18-godišnji Ipolit koji smatra da je veliki čovjek, ali neizlječivo bolestan pokušava izvršiti samoubojstvo. Kao i obično, Dostojevski prodire u najveće dubine ljudske duše.

3. Hrabri eksperiment
Radeći na romanu "Idiot", Dostojevski je poželio pustiti priču da se slobodno razvija. Prva ideja je bila knjiga o lošem čovjeku koji nalazi Boga. Ali zatim se predomislio i postavio pitanje, da li je kršćanski ideal, čije je knez oličenje, zaista potrebno savremenom svijetu?
Pisac je htio da roman sadrži realistične priče, i pisao je, ne razmišljajući kako će se sve završiti, stvarao nove i nove okolnosti za svoje junake. To nije bilo lako.
"Vrtjelo mi se u glavi od svega toga. Pravo je čudo da nisam poludio", pisao je Dostojevski u pismu prijatelju. 

4. Pogled na Rusiju 19. stoljeća
U određenoj mjeri sam život je diktirao Dostojevskom ovaj roman. Junaci romana su čitali iste novinske članke kao i njegovi savremenici. Štoviše, iz novina je za potrebe romana pozajmio jedno ubojstvo.
"Dostojevki je pisao 'Idiota', živeći van Rusije (u Firenci)". Bojao se da će izgubiti vezu s domovinom. Čitao je ruske novine, posvećivao mnogo pažnje najznačajnim događajima u Rusiji. Upravo zato, čitajući "Idiota", možete saznati puno o Rusiji 19. stoljeća.

5. Dostojevski je opisao svoje osobno suočavanje sa smrću
U jednom od prvih poglavlja knez Miškin priča o čojveku osuđenom na smrtnu kaznu. Njegovi opisi posljednjih trenutaka čovjeka osuđenog na smrt spadaju među najuzbudljivije u svjetskoj književnosti, tim prije što znate da događaji nisu izmišljeni.  
Dostojevski je sam bio osuđen na smrt 1849.-te, kao član radikalne revolucionarne organizacije. Svega minutu prije egzekucije rečeno mu je da ga je car Nikolaj I. pomilovao, i umjesto smrti, šalju ga na robiju. Dostojevski je danima čekao da dođu po njega i izvrše tu smrtnu kaznu, i ti su ga dani promijenili za čitav život.
Riječi kneza Miškina o čovjeku osuđenom na smrt su još jače, jer dolaze iz usta čovjeka koji je zna o čemu govori. Bila bi šteta propustiti tako potresnu priču.

L. N. TOLSTOJ O BRAĆI SLAVENIMA

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:17
– A znaš li, Kostja, s kim je Sergije Ivanovič putovao? – reče Doli, razdelivši deci med i krastavce. – Sa Vronskim; on putuje u Srbiju.
– I to ne sam, nego ceo eskadron vodi o svom trošku! – reče Katavasov.
– To njemu dolikuje – reče Ljevin. – A zar još uvek idu dobrovoljci? – dodade pogledavši u Sergija Ivanoviča.
Sergije Ivanovič, ne odgovarajući, oprezno je vadio, nožem, iz šolje u kojoj je stajao beo sat meda, još živu pčelu upalu u oceđeni med.
– Još kako! Da ste samo videli šta je juče bilo na stanici! – reče Katavasov zvučno zagrizajući krastavac.
– A kako da se to razume? Tako vam boga, Sergije Ivanoviču, objasnite mi kuda idu svi ti dobrovoljci, i s kim ratuju? – upita stari knez, očevidno nastavljajući razgovor koje je počeo pre nego što je došao Ljevin.
– Sa Turcima – mirno smešeći se odgovori Sergije Ivanovič, pošto je izvadio pocrnelu od meda pčelu koja se nemoćno koprcala, i skinuvši je s noža stavio je na čvrst list jasike.
– A ko je objavio rat Turcima? Ivan Ivanič Ragozov i grofica Lidija Ivanovna sa gospođom Štal?
– Niko nije ovde objavio rat, nego ljudi saosećaju sa patnjama bližnjih, i žele da im pomognu – reče Sergije Ivanovič.

Ovo je odlomak završetka jednog od najpopularnijih djela svjetske književnosti „Ana Karenjina“ Lava Nikolajeviča Tolstoja. Dio kada Vronski odlazi za Srbiju. Poznato je da je dobrovoljac u srpsko-turskim ratovima sedamdestih godina 19. vijeka bio ruski pukovnik Nikolaj Rajevski koji je poslužio kao književni uzor za lik grofa Vronskog. O Tolstojevoj vezi sa Srbijom ima mnogo podataka i pisanija. Posebno pred kraj života kada njegov prijateljski odnos prema Srbima dolazi do izražaja. Tada postaje počasni i dopisni član srpske akademije, iznosi svoje mišljenje u vrijeme aneksione krize Bosne i Hercegovine, a postoje i tragovi o navodnim planovima za preseljenje u Novi Sad.


MAKSIM GORKI O BRAĆI SLAVENIMA

Generalna — Autor balkan2018 @ 14:41
U najpoznatijoj srpskoj banji tridesetih godina prošlog vijeka tražeći lijek svojoj bolesti našao se i pisac Maksim Gorki. Po historijskim izvorima, u jednom pismu koje je iz Vrnjačke Banje uputio prijatelju, piše:

„Ovo je naša zemlja. Toliko je slična Rusiji da mi izgleda kao da sam sa sjevera, iz Rusije, prešao u Ukrajinu. Grije me ovdje jug! Na kraju, ovdje su svi ljudi – LjUDI! Historija ove zemlje koračala je samo za slavom! Ta zemlja je patila, živjela, preživjela i ostala tu, da uvijek bude tu! Čini mi se da su Srbi isto toliko Rusi koliko i mi. Sve u nama je toliko slično i toliko isto, da ja nisam sposoban da nađem razliku. Isto toliko su široki kao i mi i isto toliko veliki kao i mi. Sjećam se da je jednom Lenjin rekao da je to jedini narod koji zna da se bori i koji hoće da se bori za svoju slobodu…Pitaš me kako provodim vrijeme. Ispričaću ti malo neobičnu priču. Ovde postoji jedna planina, koja se zove Goč. Po ruski, to bi značilo „baraban“. Međutim, ja se ne slažem sa time. Po meni, Goč nije „baraban“, nego više liči na ježa. Ali je toliko privlačan da svako jutro ustajem i idem da ga pogledam. Volim to brdo i mir koji nalazim u njemu.“

10 NAJTAJNOVITIJIH KNJIGA

Generalna — Autor balkan2018 @ 18:37
Tokom historije relativno često izranjaju neke knjige koje od svog izdanja muče znanstvenike koji ne mogu objasniti njihovo porijeklo ili sadržaj.

10. Knjiga "Soyga" - poznata i kao "Aldaraia", tajanstvena knjga magije kojoj je život posvetio jednako misteriozni John Dee, dvorski mag Elizabete I. Dee je vjerovao da se radio o prapovijesnim magijskim ritualima, no nikad nije uspio dešifrirati knjigu koja je bila izgubljena sve do 500 godina nakon njegove smrti kada su 1994. pronađene dvije kopije u British Museumu ... naravno, i dalje ostaje nerazumljiva.

9. "Codex Seraphinianus" - talijanski arhitekt, dizajner i umjetnik Luigi Serafini napravio je manuskript izdan 1981. koji je pisan jezikom koji nitko ne može probiti, a sam autor kaže da je knjiga nastala kako bi pokazala odraslima kako se djeca osjećaju pred knjigama ... no teorija zavjere ima kao u priči.

8. "Hypnerotomachia Poliphili" - izdana 1499. u Venecije od strane nepoznatog autora, sjajne tipografije i odličnih ilustracija, ova knjiga je pisana bizarnim jezikom koji koristi latinske i grčke korijene te arapske i hebrejske riječi za opis Poliphilusovih alegorijskih snova, a neprobojne šifre dijelova teksta raspiruju maštu teoretičara zavjera.

7. Knjiga "Oera Linda" - neobični manuskript prvi se put pojavio sredinom 19. stoljeća, pisan starim njemačkim jezikom pokriva oko 4 hiljade godina historije frizijske civilizacije, a između ostalog opisuje potonuće Atlantide. Došla je na zao glas zbog interesa nacista za nju, pa je prozvana Himmlerovom Biblijom.

6. "Ripleyevi svici" - dobili su ime po Georgeu Ripleyu, britanskom svećeniku i alkemičaru iz 15. stoljeća i predstavljaju sažetak njegovog 20-godišnjeg putovanja Evropom i proučavanjem alkemije. Niz enigmatskih tekstova i slika pokazuje kako napraviti Kamen mudraca.

5. "Dekreti iz Smithfielda" - zbirka starih kanona pojavila se 1230. godine i trebala je zamijeniti stariju verziju po ukazu pape Grgura IX, no prepuna je vrlo neuobičajenih i nepristojnih ilustracija uz tekstove, čak i blasfemične slike svećenika kao demona.

4. "Rohonc kodeks" - knjiga koja je godinama čuvana u knjižnici mađarskog velikaša iz Rohonca donirana je mađarskoj Akademiji znanosti 1838. godine jedna je od najmisterioznijih na svijetu - podrijetlo i jezik su nepoznati, jezik još nije dešifriran.

3. "Crvena knjiga" - C. G. Jung je od 1916. počeo dobivati žestoke simptome mentalnih bolesti i započeo je pisati svoj "Liber Novus", poznat kao "Crvena knjiga". Sam je tih 16 godina opisao kao bitku s podsviješću. Iz nepoznatih razloga izdana je tek 2009. godine..

2. "Prodigiourm Ac Ostentorum Chronicon" - francuski humanist Conrad Lycosthenes napisao je ovo djelo 1557. godine koje sadrži kronike od Adama i Eve preko Grka i Rimljana do srednjeg vijeka. Enciklopedija sadrži odlične opise životinja poput nosoroga, no jednako tako i bizarnih bića, kao i opise NLO-a

1. "Voynich Manuscript" -  čudesna Vojnicheva fantazmagorija i dalje ostaje nerješiva enigma.

VINČANSKI KVANTNI UM

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:05
Oko nas, na Dunavu ili Pišonu kako ga zove Biblija ("Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata." Postanak 2:11), razvija se prva ljudska civilizacija, daleko od Sumera, Egipta, Indije i Kine, na Balkanu cvjeta veličanstvena kultura. Njen je epicentar područje nedaleko od današnjeg Beograda, a u koncentričnim krugovima širi se sve do Alpi na zapadu, Jadrana na jugu, Crnog mora na istoku i ruskih stepa na Sjeveru - rađa se Vinčanska civilizacija, po jednom od brojnih lokaliteta gdje je ostavila svoje tragove.

Arheološka, genetička, lingvistička, antropološka, paleobotanička, metereološka, osteološka, kulturološka istraživanja pomogla su da se sklopi mozaik davne prošlosti i pronikne u način života drevnih Vinčanaca, te prepozna drevno nasljeđe koje i danas živi u nama.

Sada je jasno da je Vinčanska civilizacija bila prva civilizacija Evrope, a i šire; da su najstariji kotač, kalendar, kuća sa centralnim grijanjem naađeni ovdje na Balkanu; da samo jedan lokalitet u RS ima više figurica u tom periodu nego čitav svijet; prvo je topljenje rude i prvi rudnici nađeni u RS i Bugarskoj; prvi astronomski opservatorij nađen je u Makedoniji. Vinča je bez sumnje bila tehnološki napredna i razvijena civilizacija koja je svoj uticaj širila širom svijeta.

Kako su samo mjerodavni naučnici i odvažni istraživači bili iznenađeni kada su raznim metodama datiranja utvrdili starost na lokalitetima od Lepenskog vira do Vinče, Starčeva, Danila i Butmira za najstarije slojeve čak 10.000 godina prije nove ere, pa sve do 2500 godina prije nove ere za najmlađe, kada Vinčanska civilizacija naglo nestaje. Kako god, smjelo je zaključeno da su grčka i rimska civilizacija nastale na razvalinama naše Vinče.

Iz današnje perspektive čini se bajkovito, ali arheološka iskopavanja ne otkrivaju ni oružje, ni tragove rata, nego nalaze natpise među kojima i onaj najstariji, maksima Vinče: Život je ljubav! Put Vinče bio je put ljubavi. Vinčanac je išao usporedo sa prirodom, čitao znakove u zvijezdama, biljkama i oblacima bivstvujući tako u stalnom skladu i suživotu sa cijelom biosferom. Za njega je čitav svijet bio svet. Zato su njihova naselja bila uklopljena u prirodu, čak su i hramove gradili tek neznatnim intervencijama u prirodi, u neko brdo ili planinu koja je već svojim izgledom i pozicijom reflektirala sliku neba i odnose sazviježđa na njemu. Ništa nije pripadalo čovjeku, čovjek nije bio oholi gospodar nad prirodom.

Zapadnjački um je manihejski, razmišlja u dualističkim kategorijama: dobro/zlo, ispravno/neispravno, nagrada/kazna, itsl.; naš pak, istočnjački um, kao i um drevnog Vinčanca, prihvaćaju samo jednu integriranu stvarnost u kojoj su različitosti i prividni poremećaji dio jedne veće cjeline, jedne kosmičke harmonije. Stvarnost je za nas poput matrice satkane od svijesti (Buddha), sve pojave i ljudi su povezani (Tesla); sve veze su analogne, svaka se pojava reflektira u drugoj pojavi, a sve to zajedno čini polje međusobno isprepletenih niti.
Elem, zapadnjački je um cinični, matematički um, koji stvarnost posmatra parcijalno i fragmentirano, zato je nesposoban za nove proboje i istinske iskorake kako u prirodnim, tako i u humanističkim naukama. Naš istočnjački um, kao i drevnih Vinčanaca jest upravo kvantni um koji aktivno učestvuje u kreaciji, radeći kvantne skokove i nove paradigme. Mogućnosti stoje uvijek više od stvarnosti (Heidegger)! Cinični zapadnjački um vidi sve uzročno-posljedično, naš kvantni um uočava smisaone veze, um zapadnjački analizira i razgrađuje, naš pak kvantni um reintegrira i sintetizira, jer svuda vidimo sveprožimajuće jedinstvo (Vede). Elem, nasuprot zapadnjačkom društvu koje je uređeno kao mehanizam, vinčansko društvo je bilo organizam; nasuprot zapadnjačkog eksploatiranja, lojalnosti, denunciranja, parazitizma, nasilne kompetetivnosti, itsl. - zdrav život Vinče bio je simbioza i solidarnost.

Kako god, ovdje neću da idem u smjeru objašnjavanja zapadnjačke misli koja je krenula stranputicom kartezijanske metodologije i lutanjima bespućima materijalističko-redukcionističkih analiza i racionalističkog empirizma, a što je sve temelj današnje zapadnjačke misli.

Dakle, sam pogled na svijet naših predaka Vinčanaca najbolje je oslikan kroz simbole i kultove. Žena je bila osnovni simbol. Kult žene i majke bio je primarni kult. Društveno uređenje bilo je matrijarhalno, porodica ćelija društva, a žena je imala središnju ulogu u porodici.

Ljudska zajednica uređena je tako da odražava kosmički red - kako na nebu, tako i na zemlji. Vinčanska je paradigma više od pukog teoretiziranja, filosofije ili čak religije, ona je Put. Uvijek nova i aktuelna, vrhunski kod inicijacije srca, buđenja i postojanja, jer ne stoji u vremenu i prostoru nego sama stvara vrijeme i prostor. Upravo je vinčanska misao omogućila čovjeku da se izvuče iz bespomoćnosti zapadnjačkog determinizma i predestiniranosti, te postane aktivni učesnik u tkanju niti svoje stvarnosti (Planck). Za razliku od kultura koje su obožavale nerazumljive prirodne sile ili despotskih carstava koja su se klanjala čovjeku, Vinča je vibrirala visoko u savršenoj ravnoteži, zato je usporedno razvijala i tehnologiju i umjetnost i duhovnost.

NIETZSCHE U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:12
Naslijeđe njemačkog filosofa Nietzschea ostavilo je dubok trag u historiji ruske misli; s pravom se može govoriti o svojevrsnom "ničeovskom" sloju u kulturi Rusiji. Ni jedan istaknuti ruski mislilac kraja XIX i prve četvrtine XX vijeka nije se oglušio o Nietzscheovu filosofiju. Ona je izvršila uticaj na religiozna traganja filosofa-idealista, pokret simbolista i na ruski marksizam. Međutim, recepcija Nietzscheovih ideja nije ni izdaleka bila jednoznačna. U nekim krugovima njegovo ime se smatralo sinonimom za individualizam dok je u drugim Nietzscheova filosofija označavala kolektivno stvaralaštvo. Za jedne je on bio "rušilac historijskog kršćanstva" koji je razbijao tradicionalne predstave o moralnosti, za druge - "prorok nove vjere", navjestitelj ideje religiozne sinteze, nove religiozne kulture.
Recepcija Nietzscheovog stvaralaštva u Rusiji prošla je kroz niz etapa koje se razlikuju prema smisaonim akcentima i interpretaciji njegovog učenja. Međutim, određene interpretacije Nietzscheove filosofije tekle su paralelno. Tako je Brujsov tokom svog cjelokupnog stvaralačkog puta ostao vjeran Nietzscheovim estetičkim shvaćanjima. Šestov je bio orijentiran na religiozno-metafizičku, Lunačarski na kulturološku, Mihajlovski na sociokulturnu problematiku koju je pokrenuo Nietzsche. Zajedno za većinu ruskih filosofa bilo je usvajanje ničeovskih ideja u mladosti i udaljavanje od njih u zrelom periodu stvaralaštva.

Upoznavanje s ničeanstvom u Rusiji počinje 1890-ih godina. U tom periodu zapodjevaju se oštre diskusije o prirodi Nietzscheove moralne filosofije, razmatraju ne samo moralni već psihološki i estetički problemi njegovog stvaralaštva. Prva ozbiljnija analiza Nietzscheove filosofije sadržana je u članku Preobraženskog "Friedrich Nietzsche. Kritika morala i altruizma" (1892) u kome je Nietzsche bio prikazan kao istaknuti moralist koji je ukazivao na relativnost moralnih vrijednosti čije je mjerilo život.

Poebno je interesantan odnos V. S. Solovjova prema ničeanstvu. Dijeleći u cjelini Nietzscheove poglede na krizu evropske civilizacije, on je bio sklon da u njemu samom vidi simptom te krize ("Prvi korak ka pozitivnoj estetici", 1894). U "Opravdanju dobra" (1897) Solovjov podvrgava kritici ničeovsko izdvajanje "ljepote" i "moći" iz religioznog konteksta smatrajući da je istinska realizacija ovih vrijednosti moguća samo u okvirima religije i da je upravo krščanstvo pozvano da odbrani ljepotu od umiranja. Centralni u stvaralaštvu Nietzschea postao je za Solovjova kult nadčovjeka (Übermensch) i nadčovječanske ljepote, i polemiku s tim kultom možemo sresti u skoro svim njegovim kasnijim djelima. Usvajajući samu ideju nadčovjeka Solovjov je osmišljava kao "prerastanje" postojeće stvarnosti od strane svekolikog čovječanstva na putu ka njegovoj nastupajućoj besmrtnosti. Nietzscheovskog nadčovjeka on smatra prvolikom antikrista protivstavljajući mu bogočovjeka Krista koji je pobijedio smrt tjelesnim uskrsnućem.

Vrhunac Nietzscheove popularnosti zbio se u prvoj deceniji XX vijeka. Godine 1900, objavljeno je prvo izdanje Nietzscheovih sabranih djela na ruskom jeziku u redakciji A. I. Vedenskog; 1909. godine pokrenuto je izdanje njegovih cjelokupnih djela u redakciji F. F. Zelinskog. Pojavile su se studije čija je glavna tema bila poređenje Nietzscheove filosofije sa stvaralaštvom ruskih mislilaca, uglavnom Dostojevskog i Tolstoja (Šestov, Mereškovski, Ivanov). Nietzscheovo je učenje zajedno sa filosofijom Solovjova izvršilo katalizatorski uticaj na neimare ruskog religioznog preporoda, koji su u njemu vidjeli genijalnog umjetnika i religioznog propovjednika. U tom su se pogledu najsuštinskijim pokazale dvije  Nietzscheove teme: ideja nadčovjeka i dionizijstvo.

PRAHORDA

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:39
Kroz historijski proces oslobođeno primarnih veza, ljudsko se biće, istovremeno, suočava sa izdvojenošću, nesigurnošću, bespomoćnošću. Čovek može da potraži spas u različitim oblicima bjekstva od slobode kao šti su autoritarnost, rušilaštvo, saobražavanje društvenim obrascima. Bježati od slobode znači žrtvovati svoju individualnost u zamjenu za lažno pripadanje i iluziju sigurnosti. 

- "A što se koprcamo, što fantaziramo i za šta molimo? Ni sami ne znamo za šta! Nama će biti gore ako nam se glupe molbe ispune. Pokušajte, eto, dajte nam, na primjer, više samostalnosti, odriješite ruke bilo kome od nas, proširite krug djelatnosti, smanjite tutorstvo, i mi ... ćemo, uvjeravam vas, mi ćemo se odmah opet moliti da se vratimo pod tutorstvo."
F. M. DOSTOJEVSKI, "Zapisi iz podzemlja".

Čovjek nije određen instiktivnim reakcijama već karakterom. Karakter je nadokanada za slabljenje instikata. Stvara se kroz životno iskustvo. Predstavlja relativno stalan način odnosa prema stvarima i prema ljudima. Za oblikovanje karaktera najvažniji je uticaj porodice, a preko porodice uticaj društveno dominantnih odnosa jer je porodica agent društva.

- "Nije najveća nesreća Hrvata što su u Austriji; najveća je njihova nesreća što je Austrija u njima. (...) Kako da vodimo borbu protiv tlačiteljskog Beča, dok je Beč naš kulturni centrum? (...) Okvir stvara okviraške mentalitete." (147 str.)
TIN UJEVIĆ, "Opojnost uma" 
A danas su to pak, EU i Bruxelles ...

Društvo je od odlučujuće važnosti. Bez mentalno zdravog društva nema ni zdravog pojedinca. Sva dosadašnja društva, međutim, zasnivana su na mehanizmima bjekstva od slobode, na gušenju i sputavanju ljudskih mogućnosti, Za istinski zdravo društvo se tek treba izboriti.

- "Onaj ko u nešto pretežnoj mjeri spada u čovjeka mase, principijelno ništa ne uviđa, a i nije potrebno ništa da uviđa, pošto jedini, ko stvarno može da počini grešku, je veliki anonimus, kolektivno označen kao "država" ili "društvo". Međutim, onaj ko zna da nešto zavisi od njega ili bi bar trebalo da zavisi, osjeća se odgovornim za svoja psihička svojstva i to tim više što jasnije uviđa kakav bi morao biti, da bi postao zdraviji, stabilniji i sposobniji." (306 str.)
"Što je veći naboj kolektivne svijesti, tim više Ja gubi svoj praktični značaj. Pogledi i tendencije kolektivne svijesti donekle usisaju Ja i na taj način nastaje masovni čovjek, koji uvijek potpada nekakvom -izmu. Ja zadržava svoju autonomiju samo kada se ne identificira sa jednom od suprotnosti, već kada uspijeva da se održi u sredini između suprotnosti." (317 str.)
C. G. JUNG, "Dinamika nesvjesnog"

Psihološki mehanizmi bijega, kao bezuspješni pokušaji nepriznavanja činjenice individualne izdvojenosti iz svijeta, mnogobrojni su i poprimaju različite oblike. Izdvajam tri najrasprostranjenija: autoritarnost (sadomazohizam), rušilaštvo i konformizam.
1. Autoritarnost je psihološki mehanizam koji karakteriziraju dvije suprotne težnje: sadizam (težnja za gospodarenjem) i mazohizam (težnja za podčinjenošću).
2. Rušilaštvo, drugi mehanizam bijega, često je prožeto sadomazohističkim težnjama i utoliko blisko autoritarnom karakteru, ali se od njega i razlikuje: Rušilaštvo se razlikuje po tome što ne teži aktivnoj ni pasivnoj simbiozi, već uklanjanju predmeta.
3. Ipak, najčešći i najvažniji psihološki mehanizam, kojemu pribjegava većina normalnih ljudi u suvremenim demokratskim društvima, jest konformizam ili suobličavanje pojedinca. Osjećaj pojedinačne izdvojenosti ovdje se uklanja tako što se pojedinac potpuno suobličuje s vanjskim svijetom, odnosno normama koje mu nameće društvo. Pojedinac prestaje biti ono što jest, odustaje od vlastite individualnosti te prihvaća osobnost određenu kulturnim modelom. U konačnici to znači da je njegov emotivni, voljni i misaoni život određen izvana; on osjeća, želi i misli onako kako mu to društvo nalaže, onako kako to čine ostali pripadnici društva.

- "Kumiri poganski, srebro i zlato,
ljudskih su ruku djelo:
usta imaju, a ne govore;
oči imaju, a ne vide;
uši imaju, a ne čuju;
i nema daha u ustima njihovim.
Takvi su i oni koji ih napraviše
i svi koji se u njih uzdaju."
PSALAM, 135:15-18

Masovno podržano iskustvo sukoba, krvoprolića i destrukcije kojima smo svjedočili proteklih decenija, sa krizom individuacije i pratećim otuđenjem, mentalitetom krda, sistem su spojenih sudova. Elem, instinktivističko tumačenje ljudske destruktivnosti nije održivo. Dok borbu (ili bijeg) kao reakciju na ugroženost nalazimo u svim kulturama, destruktivnost i okrutnost (maligna agresija) su u nekim društvima – kao što je to suvremeno zapadno društvo – veoma raširene, dok su u nekima – uglavnom najmanje civiliziranim društvima – minimalne.

- "O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade."
MIROSLAV KRLEŽA

Narodi su, kao gomile, bez sumnje uvijek nesvjesni. Nesvjesna akcija naroda, koja zemjenjuje svjesno djelovanje pojedinca, jedna je od glavnih značajki današnjeg vijeka. Narodima vladaju osjećaji i običaji. 
Narodi se ne vode nikad propisima čistog razuma. Posmatranje prirode i životne sredine, naspram posmatranja društva sasvim je drugačije. Za razliku od prirodoslovaca, psiholozi i sociolozi uveliko gledaju ulogu moralne komponente, ali i mnoge druge.

- "Koji sistem u svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujte mi: "dolce far niente" je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas." (177 str.)
"Naši političari su varalice ili diletanti.  (191 str.)
A. G. MATOŠ, "Kristali duha"

Gomile slijepo poštuju silu, dok dobrota djeluje na njih slabije, jer ona nije drugo nego jedan oblik slaboće. Simpatija gomila nije se nikad priklanjala dobroćudnim gospodarima, već tiranima koji su ih jakom rukom tlačili. Samo takvima dižu one najviše spomenike. Ako pak gomile rado gaze nogama oborenoga despota, biva to zato jer je izgubio svoju moć, pa se vratio u kategoriju slabih, koje gomile preziru jer ih se ne boje. Gomila koja je uvjek spremna da se podigne na slab autoritet rospki se klanja jakom autoritetu. Prepuštene sami sebi brzo se zasite nerada i instiktivno zaplove prema ropstvu. Zato ne valja previše žaliti što gomile vodi nesvjesnost i što one ne razmišljaju.

"Masa je krdo koje ne može da živi bez svog gospodara."
SIGMUND FREUD

Šta je današnja masa, bilo koja, ako ne oživljavanje prahorde? Krdo životinja ili ljudsko mnoštvo ima nešto zajedničko: instiktivno podvrgavanje autoritetu vođe. Odnos pojedinca u masi prema vođi je identičan odnosu hipnotiziranog prema hipnotizeru.Vođu mase opisuje kao onog koji ne treba nikog da voli, koji smije imati narav gospodara, koji je apsolutno narcisoidan, siguran u sebe i samostalan, željan autoriteta s potrebom podvrgavanja drugih. On je ideal mase i vlada svojim podanicima (njihovim Ja) umesto "Ja" - ideala. Vezivanjem za vođu u masi pojedinac gubi slobodu i nestaju međusobne veze između pojedinaca.

„Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše, kad joj rebra puču."
PETAR II. PETROVIĆ NJEGOŠ

RUSKA FILOSOFSKA POEZIJA

Generalna — Autor balkan2018 @ 10:14
Fenomen duhovne kulture nastao na presjeku filosofije i književnosti; često široko shvaćen: "filosofskim" često nazivaju svako "duboko" poetsko djelo koje dotiče opće probleme života i smrti. Pojmove "filosofska poezija" i "naučna poezija", "filosofska lirika" i "meditativna lirika" treba razlikovati: oni jesu slični, ali nisu identični. Razmišljanje koje dovodi do opće ideje jeste osnova Filosofske poezije, no predmet meditacije pjesnika-filosofa je osoben jer obuhvata suštinske probleme svijeta, društva i čovjeka, makroskosmos i mikrokosmos. Cilj poezije je da ovaploti živo, pojedinačno, slučajno, tjelesno-plastično, a Filosofija poezije nije strana svijetu apstraktnih ideja; njen predmet je sveopće, u logičkom smislu rodno, supstancijalno. U koncentriranoj formi, u umjetničkim likovima ona izražava samosvijest epohe, sjedinjuje opće i konkretno. Ipak, Filosofija poezije ili "poezija misli", za razliku od "naučne", ne teži  racionalnoj zadanosti, traktatnosti, ilustrovanom scijentizmu. Rođena u okrilju antičke  didaktičke poezije (poetska izlaganja učenja starih grčkih filosofa), Filosofija poezije se kasnije, definišući samu sebe u novovjekovnim nacionalnim književnostima, sve više udaljava od didaktike. U XIX i XX vijeku djela Filosofske poezije predstavljaju psihološki složeni čin saznavanja, provjeru "individualne hipoteze bića" i stvaranje neponovljivog "pjesničkog modela svijeta". Filosofiji poezije pripada posebno mjesto u ruskoj kulturi.

Umjetnički dometi Filosofije poezije uticali su i na razvoj filosofskog mišljenja, a ne samo na književni proces. Ruski mislioci su često davali prednost živoj, izražajnoj pjesničkoj slici, a ne apstraktnim filosofskim shemama i logičkim računima. Filosofičnost je svojstvena već žanrovima ruske narodne poezije, oduvijek aforistične, pune alegorija, simbolike, paralelizma između slika prirode i čovjekovog duševnog života, ali kao samostalni estetički sistem i zasebna sfera filosofiranja ruska Filosofija poezije počinje da se formira u okvirima rane prosvjetiteljske tradicije.

Najvažnije stranice u dosadašnjem postojanju Filosofske poezije ispisali su "vijek prosvjećenosti", "zlatni" (od Puškina do kasnog Tjutčeva i Feta) i "srebreni" vijek ruske poezije. U romanu "Jevgenije Onjegin", u poemi "Bronzani konjanik" i lirskim pjesmama Puškin otkriva nove puteve socijalno-historijskog i filosofskog razumijevanja čovjeka.

Spoj pjesničkog i filosofskog dara odlika je stvaralaštva V. S. Solovjova: zato je ono tako snažno uticalo i na filosofiju i na poeziju početkom XX vijeka. Stvaralaštvo mnogih pjesnika-mislilaca potvrđivalo je ispravnost onoga što je rekao Čulkov: "Znamo filosofe koji su odgonetali tajnu ritma, i pjesnike koji vladaju idejama onako kako iskusni ratnici vladaju mačevima."

Od XVIII do XX vijeka veoma su česti pjesnički prekomponovani biblijski tekstovi. Mnogi takvi tekstovi su ušli u rusku Filosofsku poeziju. Remekdjelo religiozno-filosofske lirike je puškinski ciklus "Sledovanja Kuranu" (1824). Historijsko-filosofska problematika takođe ima duboku tradiciju u ruskom pjesništvu (zasnovao ju je Simeon Polocki, svojim silabičkim stihovima "Diogen"). Uzvišene obrasce filosofske lirike napisali su Tjutčev ("Ciceron"), Baljmont ("Iz Upanišada", "Indijski mudrac" i "Veliko Ništa"), Bunjin ("Đordano Bruno"), Mandeljštam ("Lamark"), Tarkovski ("Sokrat").

Ponekad je ruski pjesnik, da bi u svijesti mase stvaralački obnovio historijski portret mislioca i iznio njegove filosofske poglede, namjerno uzimao ono što mu omogućuje da naširoko iznosi svoj plan, dakle, epski ili dramski žanr a ne pjesničku minijaturu. Takve su primjerice poeme A. K. Tolstoja "Jovan Damaskin" (1858) i "Alhemičar" (1867), i lirska drama A. N. Majkova "Tri smrti" (1851).

Ruski su pjesnici često prvi postavljali osnovne filosofske probleme. Poezija je znatno prije ruskih kosmista* postavila pitanje čovjekovog mjesta u vasioni (Ljermontov, Baratinski, Tjutčev, Fet). Ruska filosofska poezija je često istupala kao neoficijelna filosofija jer je na specifičan način analizirala pitanja smrti i besmrtnosti, neponovljivosti duhovnog svijeta, dakle, pitanja koja su malo interesirala akademske naučnike. Filosofska poezija nije samo fenomen umjetnosti nego i jedan od izvora i sastavni dio ruske filosofije, oblik saznanja suštine svijeta i čovjeka, ravnopravan sa teorijskim filosofskim mišljenjem.

*kosmisti - Kosmizam (od grčkog kosmos - Vaseljena) - specifično shvaćanje i osjećanje svijeta, a takođe i osobenost refleksivne svijesti koja apriorno polazi od pretpostavke organskog jedinstva svega sa svim i, što je glavno - sa Vaseljenom, prevlast vaseljenskog nad individualnim.

HEGEL U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 10:30
Najveće interesovanje za Hegelovu filosofiju vladalo je 30-40 godina XIX vijeka. Jedan od prvih pomena Hegela, kao "najpoznatijeg čovjeka od nauke" u savremenoj filosofiji, koji je izašao iz Schellingove škole (poznato je da je interesovanje za Schellingovo učenje postojalo 10-20-ih godina), bila je fusnota Galiča u "Historiji filosofskih sistema" (1819). On je veoma visoko ocjenio Hegelovu "Nauku logike".
Među ozbiljnim publikacijama o Hegelovoj filosofiji u ruskim časopisima skreću pažnju istraživanja Redkina "Analiza Hegelove logike" (Moskovljanin, 1841.); "Stav o filosofiji Hegela" (Pravoslavni pregled, 1862.); kao i sedmotomna knjiga "Iz predavanja o historiji filosofije prava u vezi sa historijom uopće" (1889.-18911.) koja sadrži ozbiljan tekstološki analitički materijal o filosofiji Hegela.
Treba napomenuti da je filosofska prepiska Hercena i Ogarjova po svojoj dubini i sadržajnosti predstavlja najbolje stranice ruskog hegelijanstva. Određeno interesovanje za Hegelovo učenje, pozitivno ili negativno, pokazali su skoro svi pravci ruske misli XIX i XX vijeka. Posebno temeljitu analizu u historijsko-filosofskoj literaturi dobila je tema "Hegel i Černiševski".

V. S. Solovjov je prema Hegelu imao složen i višeznačan odnos. Njegov opći antihegelijanski princip ispoljen je još u magistarskoj disertaciji "Kriza zapadne filosofije", gdje je Hegel i njegov filosofski sistem tretiran kao vrhunac zapadnoevropskog racionalizma. S druge strane članak Solovjova o Hegelu u Enciklopedijskom rječniku Brokhauza i Efrona govori o tome da je ruski mislilac shvatio i razumio filosofiju Hegela mnogo dublje i potpunije nego pristalica i sljedbenika najvećeg njemačkog filosofa.

Posljednje veliko istraživanje Hegelovog učenja u Rusiji uradio je I. A. Iljin sa knjigom "Hegelova filosofija kao učenje o konkretnosti Boga i čovjeka" (1918.), koje je bilo labuđi pjev ruskog idealističkog hegelijanstva.

RUSKI EIDOS

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:14
"Čisti srcem" - po riječima sv. Grigorija iz Nise – "ne vidi u sebi ničega osim, Boga.“

Ta ideja mora da bude izraz ruske historijske osobenosti i, istovremeno – ruske historijske misije. Ona je, uvijek vodila Rusiju. Ruska ideja je, suštinski gledano, ideja sazrcavajućeg srca i to je glavna snaga Rusije i ruske samobitnosti. Po ovoj ideji ljubav je najvažnija u životu i nju je ruska duša prihvatila od kršćanstva; rusko se pravoslavlje više oslanja na Jovana, Jakova i Petra, a manje na Pavlove riječi.

Živo sazrcanje predstavlja prvi znak ruske vjere i ruske ljubavi. Srce i sazrcanje pretpostavljaju postojanje slobode, jer će se bez nje ugasiti njihovo stvaralaštvo. Sazrcavanje mora biti i predmetno. Rusi ne treba da podražavaju druge narode i od njih pozajmljuju duhovnu kulturu, već treba da stvaraju svoju zasebnu kulturu. Za Ruse se spas ne nalazi u zapadnjaštvu, jer oni imaju vlastite puteve i zadatke. Rusi nisu učenici Zapada, nisu ni njegovi učitelji. Rusi su učenici Božji i učitelji samima sebi.

Samobitnost ruskog naroda sastoji se u tome što iz „primarnih sila“ ruske kulture (srca, sazrcanja, slobode i savjesti) treba da se razvijaju njene „sekundarne sile“ (volja, misao, forma i organizacija). Uvjeren sam da ruska religioznost, umjetnost, nauka, pravo treba da počivaju na sazrcanju srcem i predmetnoj slobodi. Ruska ideja je, gledajući njen religiozni izvor, ideja pravoslavnog kršćanstva. Prije hiljadu godina, Rusija je od kršćanstva dobila zadatak da stvori svoju nacionalnu kulturu, prožetu ljubavlju, sazrcanjem, slobodom i predmetnošću, i buduća Rusija ostaće takođe verna toj ideji.

Po riječima arhiepiskopa Jovana: „Mjera se mudrosti čovjeka određuje i mjerom njegove evanđelske mržnje prema sebi“.

SAMILOST U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:03
Jedan je jedan od glavnih etičko-filosofskih pojmova ruske misli. Ideja samilosti, saosjećanja prožima literaturu Stare Rusije, ima svoj odjek u mnogobrojnim poslanicama srednjovjekovnih mislilaca, u djelima Josifa Volockog i Nila Sorskog, Vasijana Patrikejeva, Maksima Grka i drugih. Humanisti XVIII vijeka: Skovoroda, Novikov i Radiščev su sa neskrivenom tugom pisali o ljudskoj patnji i razotkrivali "nepravde" ruskog života. Od tada je središte ruske filosofije socijalni problem - problem istinske čovječnosti i odnosa među ljudima.

Gogolj je oslonac saosjećanju i ljubavi prema toliko nesavršenim i toliko neprivlačnim ljudima tražio u obraćanju Hristu, u učenju pravoslavne kulture. A. S. Homjakov je smatrao da zdravlje čovjekove duše zahtjeva da ona saosjeća i "ljubavno opći" s dušama drugih ljudi. Kirejevski, koji se nadahnjivao djelima crkvenih otaca, pisao je o preporodu prvobitne ličnosti čovjeka, koji nije moguć bez udruživanja svih duševnih snaga, kao što su razum volja, osjećanja, savjest i "pravedno i milosrdno" u jednu živu unutrašnju cjelinu. Patos ljubavi i saosjećanja prema pojedincu stavlja Belinskog u nepomirljivu opoziciju prema nekad voljenom Hegelu: "Šta ja imam od toga što živi opće, kada pati ličnost." Sudbina "subjekta", individue, smatra on, važnija je od sudbine svijeta i Hegelove "sveopćosti"; a u suprotnom - "ja ne želim sreću ni badava". Kod Hercena je ideja saosjećanja povezana ne samo sa odnosom prema Rusiji i njenom narodu, nego i sa usrdnim čišćenjem duše svakog čovjeka, sa "stiskanjem na grudi cijele vasione".

Nesumnjivo da je jedan od vodećih razloga borbe mnogih ruskih mislilaca i revolucionara za ostvarenje idealnog (uglavnom socijalističkog) uređenja na zemlji bilo sažaljenje prema teškom položaju svog naroda. Tema samilosti prema ugnjetavanom čovjeku i narodu najsnažnije je izražena u stvaralaštvu Tolstoja, Dostojevskog, Čehova i drugih imjetnika i mislilaca Rusije. U knjizi "Opravdanje dobra (Moralna filosofija)" V. S. Solovjova, osjećanje samilosti, ili simpatičko osjećanje, saosjećanje, predstavlja jedan od nepokolebljivih i vječnih temelja ljudskog morala, zajedno sa stidom i bogobojažljivošću (strahopoštovanjem), a korijen tih osjećanja je u čovjekovoj prirodi. Samilost je za razliku od stida koji je svojstven isključivo čovjeku i koji izražava etički odnos prema nižoj čovjekovoj prirodi i prema spoljašnjoj prirodi, po mišljenju Solovjova u elementarnom obliku svojstvena mnogim životinjama i zato se čovjek bez stida vraća u životinjsko stanje, a čovjek bez samilosti pada na niži nivo od životinjskog.

Solovjov se ne slaže sa iracionalnim shvaćanjem saosjećanja A. Schopenhauera, kao direktnog i apsolutnog poistovjećivanja sebe i drugog. Suština samislosti, smatra on, u prirodnoj je i razumom potpuno shvatljivoj zajedničkoj vezi svih bića, i u tome da sva ona imaju pravo na postojanje i najveću moguću dobrobit.

Po Solovjovu, osjećanje samilosti se može beskrajno produbljivati, uzdizati i širiti - od majčinske ljubavi i porodice, ono može "prijeći na rod i pleme, na zajednicu građana, na cijeli narod, na čovječanstvo u cjelini i, najzad, obuhvatiti sobom i sve živo u vaseljeni". Voljeti bližnjeg kao samoga sebe znači biti "milostiv prema njemu kao prema samom sebi". I ta ljubav, zajedno sa ljubavlju prema materijalnoj prirodi i ljubavlju prema Bogu, predstavlja moralni smisao života ili apsolutno Dobro.

Saosjećanje, samilost, kao jednu od glavnih karakteristika ruskog čovjeka, zapazio je i N. O. Loski u djelu " Karakter ruskog naroda" (1957), pozivajući se na publicistiku Dostojevskog, djela Tolstoja i na mnoge činjenice historijskog razvoja Rusije.

RUSKA HEROINA

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:28
Jelena Petrovna Blavacka (1831.-1891.) - ruski teosof, pisac, mistik, publicista. Za istinskim znanjem proputovala Egipt, Perziju, Siriju, Indiju, Meksiko, Singapur, itd. 
Poslije dugog perioda iskušenja u tajnoj filosofskoj školi Bijelog bratstva u manastiru na Tibetu (1851), Blavackoj je sa navršenih 33 godine bilo dopušteno da ode u jedan od Ašrama (Zajednica filosofa-asketa) Bijelog bratstva na Himalajama, gdje je tri godine pod rukovodstvom učitelja-Mahatme bila na specijalnoj obuci za otkrivanje sposobnosti ovladavanja Tajnim znanjem. Potom je na Cejlonu (1880) bila posvećena u ezoterički budizam ("Doktrina srca"). Po nalogu Mahatme Blavacka je bila prvi vijesnik tajnog znanja na Zapadu. Osnovala je u New Yorku (1875) Teosofsko društvo, čiji je centar preseljen u Indiju (1879) u Bombaj, pa u Madras, gdje se i danas nalazi.

Teosofsko društvo je postavilo sebi slijedeće ciljeve: 1. širenje principa duhovnog ujedinjavanja čovječanstva i sveopćeg bratstva među ljudima; 2. uporedno izučavanje drevnih religija i filosofije radi stvaranja jedinstvenog etičkog sistema; 3. istraživanje psihičkih fenomena u cilju sprječavanja širenja spiritizma.

Prema mišljenju Blavacke samo dio prenijetog ezoteričkog znanja moguće je intelektualno pojmiti - "okrenuti ključ samo jednom". Drugo "okretanje ključa" zavisi od stupnja duhovnog razvoja čovjeka i njegove sposobnosti za intuitivno saznanje ("srcem").

Osnovu ezoteričke doktrine Blavatske čine teze, jezgrovito rečeno: 1. Postoji jedinstvena, transcendentna, bez atributa, bezlična realnost, ili Apsolut, koji je bezgraničan u vremenu i prostoru, koji sadrži u sebi sve i svja, i ne može se ni na koji način opisati. 2. U Kosmosu vlada hijerarhijski princip - niže se potčinjava višem. Logos ili Najviše Tvoračko Načelo, predstavljaju Hijerarhije Kosmičkog Razuma, koje projavljene forme Vasione usmjeravaju na usavršavanje. 3. U poređenju s Apsolutom Vasiona je iluzija, velika Maja, koja je naporedo s tim prilično realna po sebi. 4. Supstancijalnu osnovu Vasione predstavlja jedinstvo Duho-Materije, koje se održava na svim nivoima diferencijacije Kosmičkog Bića. Svijest je sublimirana materija, a materija je - kristalizirani duh. Svijest (duh, energija) predstavlja sveprožimajući životni princip koji, oduhovljujući materiju, daje impuls za njeno ispoljavanje. Na taj način svaka forma materije posjeduje život, koji  uništenjem jedne materijalne forme prelazi u drugu. 5. Kosmos se nalazi u stanju neprestanog razvoja, promjena koje imaju spiralni ciklusni karakter. Evolucija Kosmosa jeste postepeno razotkrivanje u vječnosti jedine apsolutne realnosti, koja se otkriva u svojim manifestacijama. 6. Evolucija čovjeka analogna je evoluciji drugih carstava prirode. Još i sada se čovjekov razvoj odvija u pet Korijenskih Rasa koje su evoluirale zajedno s planetom. 7. Ezoterički smisao Kosmičke evolucije sastoji se u ostvarenju ideje duhovnog jedinstva na svim nivoima bića, jedinstva svih tvoreina Vasione, pošto je sve postojeće u prirodi jedinstveno po svome porijeklu, po načinu evolucije i općem cilju svog razvoja.

Velike duhovne ideje i radovi Jelene Petrovne Blavacke imale su logičan nastavak u učenju Žive Etike (Agni Joga), i izvršile uticaj na razvoj ruskog kosmizma i antroposofije.

EZOTERIJA RUSKA

Generalna — Autor balkan2018 @ 09:37
Georgij Ivanovič Gurdžijev (1877.-1949.) - ruski religiozni misilac i mistik (porijeklo jermensko/grčko). U mladosti se spremao da bude svećenik i liječnik, međutim, već ga tada zanimaju anomalne pojave (proročanstva, telepatija, iscjeljenja itsl.) U traženju "istinskog znanja", posjetio je mnoge zemlje Centralne Azije i Srednjeg Istoka, a ostatak života proveo je u Evropi i Americi. 

Osnivač je instituta za harmoničan razvoj čovjeka. Sa svojim učenicima boravio je na Kavkazu, pa u Tiflisu, u Konstantinopolju, u Francuskoj i New Yorku. Doktrina Gurdžijeva sadrži u sebi elemente joge, tantrizma, zen-budizma i sufizma. 
Smatrajući čovjeka za mehanizam koji je determiniran vanjskim faktorima, on je vidio cilj svog instituta u stvaranju uslova u kojima "ništa ne može biti urađeno automatski i nesvjesno". U tu svrhu koristio je razne vježbe (one su bile podjeljene u sedam kategorija) koje imaju za cilj da razviju tijelo, mišljenje i osjećanja čovjeka. Posebna pažnja se obraćala na muziku, ples i tehniku meditacije. Svi oblici umjetnosti su po Gurdžijevu kodirani sistem drevnih znanja, "forme pisma" i zato u pravoj ujetnosti nema ničeg slučajnog, ona je objektivna. Plesni pokreti, smatrao je Gurdžijev, nose u sebi religiozne i filosofske ideje.

Po Gurdžijevu, čovjek nema stalno, nepromjenjivo, individualno "ja". Umjesto njega postoje hiljade posebnih "ja", koja su često potpuno nepoznata jedno drugom, koja se međusobno isključuju i nisu kompatibilna jedna s drugima. Cijelo čovječanstvo Gurdžijev je predstavljao u obliku četiri kruga. Unutrašnji krug je "ezoterijski". On se sastoji od ljudi koji su dostigli najviši nivo razvoja: svaki čovjek posjeduje nedjeljivo "ja", sve oblike svijesti, spekulativno znanje, slobodnu volju i među njima nema nesporazuma. Ljudi srednjeg, "mezoterijskog", kruga posjeduju sve kvalitete koje imaju ljudi "ezoterijskog" kruga, ali njihovo znanje je više teorijskog karaktera. Treći krug je - "egzoterijski" i znanja ljudi koji njemu pripadaju nose više filosofski, apstraktan karakter, njihova shvaćanja se ne ispoljavaju u akciji, ali među njima takođe nema nerazumijevanja i razdora. I na kraju, četvrti, "spoljašnji" krug je "mehaničkog čovječanstva". Kod ovih ljudi nema međusobnog razumijevanja, postoji nekakvo "miješanje jezika".

Georgij Ivanovič Gurdžijev je napisao dvije knjige, kapitalno djelo: "Sve i svja, ili Belzebubovi razgovori s unukom", a druga je naslovljena - "Susreti sa izuzetnim ljudima". Ideje Gurdžijeva je najsistematičnije izložio njegov učenik P. D. Ouspensky u poučnoj i inspirativnoj knjizi "U potrazi za čudesnim".

RUSKA HEROINA

Jelena Petrovna Blavacka (1831.-1891.) - ruski teosof, pisac, mistik, publicista. Za istinskim znanjem proputovala Egipt, Perziju, Siriju, Indiju, Meksiko, Singapur, itd. 
Poslije dugog perioda iskušenja u tajnoj filosofskoj školi Bijelog bratstva u manastiru na Tibetu (1851), Blavackoj je sa navršenih 33 godine bilo dopušteno da ode u jedan od Ašrama (Zajednica filosofa-asketa) Bijelog bratstva na Himalajama, gdje je tri godine pod rukovodstvom učitelja-Mahatme bila na specijalnoj obuci za otkrivanje sposobnosti ovladavanja Tajnim znanjem. Potom je na Cejlonu (1880) bila posvećena u ezoterički budizam ("Doktrina srca"). Po nalogu Mahatme Blavacka je bila prvi vijesnik tajnog znanja na Zapadu. Osnovala je u New Yorku (1875) Teosofsko društvo, čiji je centar preseljen u Indiju (1879) u Bombaj, pa u Madras, gdje se i danas nalazi.

Teosofsko društvo je postavilo sebi slijedeće ciljeve: 1. širenje principa duhovnog ujedinjavanja čovječanstva i sveopćeg bratstva među ljudima; 2. uporedno izučavanje drevnih religija i filosofije radi stvaranja jedinstvenog etičkog sistema; 3. istraživanje psihičkih fenomena u cilju sprječavanja širenja spiritizma.

Prema mišljenju Blavacke samo dio prenijetog ezoteričkog znanja moguće je intelektualno pojmiti - "okrenuti ključ samo jednom". Drugo "okretanje ključa" zavisi od stupnja duhovnog razvoja čovjeka i njegove sposobnosti za intuitivno saznanje ("srcem").

Osnovu ezoteričke doktrine Blavatske čine teze, jezgrovito rečeno: 1. Postoji jedinstvena, transcendentna, bez atributa, bezlična realnost, ili Apsolut, koji je bezgraničan u vremenu i prostoru, koji sadrži u sebi sve i svja, i ne može se ni na koji način opisati. 2. U Kosmosu vlada hijerarhijski princip - niže se potčinjava višem. Logos ili Najviše Tvoračko Načelo, predstavljaju Hijerarhije Kosmičkog Razuma, koje projavljene forme Vasione usmjeravaju na usavršavanje. 3. U poređenju s Apsolutom Vasiona je iluzija, velika Maja, koja je naporedo s tim prilično realna po sebi. 4. Supstancijalnu osnovu Vasione predstavlja jedinstvo Duho-Materije, koje se održava na svim nivoima diferencijacije Kosmičkog Bića. Svijest je sublimirana materija, a materija je - kristalizirani duh. Svijest (duh, energija) predstavlja sveprožimajući životni princip koji, oduhovljujući materiju, daje impuls za njeno ispoljavanje. Na taj način svaka forma materije posjeduje život, koji  uništenjem jedne materijalne forme prelazi u drugu. 5. Kosmos se nalazi u stanju neprestanog razvoja, promjena koje imaju spiralni ciklusni karakter. Evolucija Kosmosa jeste postepeno razotkrivanje u vječnosti jedine apsolutne realnosti, koja se otkriva u svojim manifestacijama. 6. Evolucija čovjeka analogna je evoluciji drugih carstava prirode. Još i sada se čovjekov razvoj odvija u pet Korijenskih Rasa koje su evoluirale zajedno s planetom. 7. Ezoterički smisao Kosmičke evolucije sastoji se u ostvarenju ideje duhovnog jedinstva na svim nivoima bića, jedinstva svih tvoreina Vasione, pošto je sve postojeće u prirodi jedinstveno po svome porijeklu, po načinu evolucije i općem cilju svog razvoja.

Velike duhovne ideje i radovi Jelene Petrovne Blavacke imale su logičan nastavak u učenju Žive Etike (Agni Joga), i izvršile uticaj na razvoj ruskog kosmizma i antroposofije.

«Prethodni   1 2 3  Sledeći»

Powered by blog.rs