Balkan

EGZISTENCIJALIZAM U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 11:22
Filosofski pravac ruske misli nastao u okviru takozvane duhovne renesanse ili "nove religijske svijesti" u prvoj četvrtini XX vijeka. Njegovi najistaknutiji predstavnici su Berđajev i Šestov, koji su egzistencijalne ideje izrazili u djelima "Filosofija slobode" (1911.) i "Apoteoza neukorijenjenosti" (1905.) Ruski je egzistencijalizam nastao u uslovima narastanja društvene i duhovne krize u zemlji. Intelektualno on je u sebe upio ideje i raspoloženja mnogih ruskih mislilaca, od slavenofila do Solovjova, a naročito Dostojevskog i Tolstoja. On je postao nasljednik svjetske iracionalističke tradicije od Augustina i Bohmea, do Nietzschea i Ibsena. Egzistencijalistička orijentacija bila je svojstvena većini ruskih mislilaca početkom XX vijeka: Rozanovu, Florenskom, Meršekovskom, Franku, Bulgakovu, i dr. Opće odlike egzistencijalizma u Rusiji jesu njegova religijska (kršćanska) obojenost, personalizam, antiracionalizam, borba za slobodu i autentičnost čovjekovog postojanja, okrenutost transcendentnom, doživljaju tragizma ličnog, historijskog i kosmičkog bića.

Pesimizam i skup negativnih egzistencijala povezan je kod Berđajeva s idejom objektivacije, a vjera, nada i svojevrsni "profetizam" njegovog učenja - s idejom stvaralaštva. Objektivacija označava transformaciju duha u biće, vječnosti u vremensko, subjekta u objekt.
S jedne strane stvaralaštvo je najviši izraz čovjekove slobode, koja ni iz čega stvara nešto neviđeno, originalno i vrjednosno, s druge - ono je proces deobjektivacije okoštalog u formama bića, prirode i historije prvobitnog aktivnog duha. Stvaralački čin uvijek je oslobađanje i prevladavanje... Stvaralaštvo je, u suštini, izlazak, izlaz, pobjeda. Stvaralaštvo je - otkrivanje "ja" Bogu i svijetu, u njemu je opravdanje čovjeka, nešto poput odgovora čovjeka na njegovom putu ka transcendentnom.

Egzistencijalizam kod Šestova je bitno drugačiji. Njemu su strani imperativnost, profetizam, patos Berđajevljevog romantičarskog optimizma. Ironija, skepsa, prividna nesigurnost u sudovima stvaraju u njegovim djelima sliku neodređenih i čak kolebljivih realnosti u kojima čovjek živi, ne znajući ih, i koje iza sebe skrivaju silan napor da se otkrije svijet "trenutnih, čudesnih i tajanstvenih preobražaja", gdje je sve "jednako moguće i nemoguće" i gdje vladaju "sloboda individualne egzistencije", "smjelost", "stvaralački uvidi". Fundamentalna teškoća na tom putu, po Šestovu, sastoji se ne u bolesti bića, lažno usmjerenoj slobodi ili objektivaciji duha, već u "vlasti ideja" principijelno nepravilnom odnosu, izraženom u znanju, prema sebi i stvarnosti koja nas okružuje, u samom saznanju, razumu i logici kao totalnim, ali jednodimenzionalnim i zato neodrživim oblicima ljudske egzistencije.
Znanje se pokazuje kao onaj neprobojni omotač pod kojim živi, guši se i umire čovjek. Gotovo najstrašniju tamnicu duha predstavlja filosofija (pogled na svijet), pošto je njoj posebno svojstvena totalnost, pretenzija da čovjeku propisuje vječna i sveobuhvatna pravila ponašanja i mišljenja, a Vasioni, pa čak i Bogu - zakone postojanja. I ako je čovjeku prirodno svojstvena težnja ka čudesnom, ka slobodi, stvaralaštvu i originalnosti, onda vječne i sveopće istine, baš kao i filosofski sistemi, nemaju prema tome nikakvog odnosa. Zato ono, što bi obični ljudi ("profani") koji žude za istinom, mogli nazvati filosofijom, "jeste velika i posljednja borba".

SLOVENOFILSTVO

Generalna — Autor balkan2018 @ 14:45
Pravac u ruskoj društvenoj misli, suprotan zapadnjaštvu. Njegove pristalice su isticale samobitnost razvoja Rusije, njenu religiozno-historijsku i kulturno-nacionalnu svojevrsnost i težile su da dokažu da je slovenski svijet pozvan da obnovi Evropu svojim ekonomskim, običajnim, moralnim i religioznim načelima. Zapadnjaci su pak stali na gledište jedinstva čovječanstva i zakonitosti njegovog historijskog razvoja i smatrali da je za Rusiju neizbježno da prođe iste historijske puteve kao i napredni zapadnoevropski narodi. U temelju socijalno-političkih razmimoilaženja  ovih dvaju intelektualnih pravaca ležala su duboka filosofska neslaganja. Sa svoje strane, predstavnici zapadnjaštva nisu se odlikovali religioznošću, a u filosofskim i u historiografskim teorijama pridržavali su se ideja sekularizma. 

Slovenofilstvo kao pogled na svijet nastao je kao rezultat filosofskih diskusija sa zapadnjacima u sredini ruskog plemstva 30-40-ih godina XIX vijeka. Sporovi su se vodili oko osnovnog problema: da li svijetom vlada slobodna stvaralačka volja ili pak zakon nužnosti. Razmatrali su takođe pitanja o tome u čemu se sastoji razlika između ruskog i zapadnoevropskog prosvjetiteljstva - da li samo u stupnju razvoja ili u samom kakrakteru prosvjetiteljskih načela, i, u skladu s tim,  da li Rusija treba da pozajmljuje ta načela od Zapada ili pak da ih traži u pravoslavno-ruskom duhovnom svakodnevnom životu.

Pristalice slovenofilstva su se slagale u tome da Rusiji predstoji misija da položi temelje nove općeevropske prosvjećenosti, temelje koji se oslanjaju na istinska hrišćanska načela koja su se sačuvala u krilu Pravoslavlja. Samo je Pravoslavlju, po njihovom mišljenju, svojstvena slobodna stihija duha, stremljenje prema stvaralaštvu, ono je lišeno one pokornosti nužnosti, koja je svojstvena zapadnoevropskom društvu s njegovim racionalizmom i dominacijom materijalnih interesa nad duhovnim, što je, na kraju krajeva, i dovelo do razdora, individualizma, pocjepanosti duha na njegove sastavne elemente.

Slovenofilstvo je odricalo mogućnost shvaćanja istine kroz izdvojene spoznajne sposobnosti čovjeka, bila to osjećanja, razum ili vjera. Samo je duh u njegovoj živoj cjelovitosti u stanju da primi istinu u svoj njenoj punoći, samo jedinstvo svih spoznajnih, estetičkih, emocionalnih, moralnih i religioznih sposobnosti, uz obavezno učešće volje i ljubavi, otkriva mogućnost da se svijet spozna onakvim kakav on jeste, u njegovom živom razvoju, a ne u obliku apstraktnih pojmova ili čulnih predstava. Pri tom je istinsko znanje dostupno ne pojedinačnom čovjeku, već takvoj ukupnosti ljudi, koja je objedinjena jedinstvenom ljubavlju, to jest sabornom sviješću. Sabornost stiče u slovenofilstvu široko značenje, sama Crkva se shvaća kao kao nekakav analog sabornog društva. Sabornost je mnoštvo ujedinjeno silom ljubavi u slobodno i organsko jedinstvo. Samo u sabornom jedinstvu ličnost stiče svoju istinsku duhovnu samostalnost. Sabornost je suprotna individualizmu i podjeljenosti, ona odriče potčinjavanje nekom autoritetu, uključujući i autoritet crkvenih jerarha jer njeno neotuđivo svojstvo jeste sloboda ličnosti, dobrovoljno i slobodno ulaženje ličnosti u Crkvu. 

Drugo, za slovenofile je karakteristično suprostavljanje unutrašnje slobode spoljašnjoj nužnosti. Svi su oni isticali primat slobode koja proističe iz unutarnjih ubjeđenja čovjekovih, i podvlači negativnu ulogu spoljašnjih ograničenja čovjekove djelatnosti, pogubnost potčinjavanja čovjeka vladavini spoljašnih okolnosti. Slovenofilstvo  je težilo da oslobodi čovjeka vladavine spoljašnjih sila, spolja nametnutih principa ponašanja, ono se borilo za takvo ponašanja koje bi u cjelini bilo određeno unutarnjim motivima koji proističu iz srca, odeđeno duhovnim a ne materijalnim interesima pošto se istinska vaspitanost i ponašanje ne potčinjavaju spoljašnjoj nužnosti i ne opravdavaju se njome. Čovjek treba da se rukovodi svojom savješću a ne racionalističkim određenjem koristi.

Treća karakteristična crta slovenofilskog shvaćanja svijeta bila je njegova religioznost. Slovenofili su smatrali da, na kraju krajeva, vjera određuje i kretanje historije, i svakodnevni život, i moral i mišljenje. Zato je ideja istinske vjere i istinske Crkve bila u temelju njihovih filosofskih teorija. Međutim, oni nisu poistovjećivali historijsku Crkvu, to jest realno postojeću Rusku Pravoslavnu Crkvu, s onom Pravoslavnom crkvom koja je u stanju da postane jedna crkva svih vjernika.

"LEGENDA O VELIKOM INKVIZITORU F. M. DOSTOJEVSKOG"

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:16
Ovo je djelo napisao Rozanov Vasilij Vasiljevič (1856.-1919.) - filosof, pisac, publicist. Djelo je po svome karakteru sintetički rad, budući da osim čisto metafizičkih pitanja i konkretne analize dva poglavlja iz "Braće Karamazovih" dotiče mnoštvo sporednih ili paralelnih tema: Rozanov razmišlja o stvaralaštvu Gogolja, skicira siluete Gončarova, Turgenjeva, Tolstoja, slika panoramu cjelokupnog stvaralaštva Dostojevskog. Istovremeno, on dotiče pitanje psihologije stvaralaštva, zapazivši jednu neobičnu osobenost svakog velikog umjetnika: malo prije smrti, gotovo na nedokučiv način za običnog smrtnika, on stiže da kaže ono glavno. Kod Dostojevskog je ta glavna riječ, koja je postala bilans njegovog stvaralaštva - posljednji roman, i to naročito ona poglavlja gdje Ivan Karamazov u krčmi kazuje svoju "poemu" bratu Aljoši. Po mišljenju Rozanova ta "poema" (Legenda o velikom inkvizitoru) ima malo veze sa fabulom romana i može se razmatrati kao zasebno djelo, ali istovremeno postoji unutrašnja veza: "Legenda", na neki način, predstavlja dušu čitavog djela, koje se samo grupira oko nje, kao varijacije oko svoje teme. U očima Rozanova, ovo djelo postalo je ne samo glavna riječ u stvaralaštvu Dostojevskog, već i koncentracija filosofskih napora cjelokupne ruske književnosti XIX vijeka. Pri tome, Dostojevski među drugim piscima zauzima posebno mjesto: ako Gončarov, Turgenjev, Tolstoj daju čvrste, završene forme, već definirane karaktere, onda kod Dostojevskog ništa nije čvrsto i postojano. Njegov pogled nije usmjeren na "slike" već na "šavove koji spajaju sve te slike"; on sam kao umjetnik i kao mislilac, spajao je u sebi "oba bezdana - gornji i donji" i sto ga je mogao da napiše "ne smiješnu parodiju" već stvarnu i ozbiljnu tragediju one borbe koja već milenijumima razdire ljudsku dušu - borbe između negiranja života i njegove afirmacije, između izopačavanja ljudske savjesti i njenog prosvjetljenja". Tako se u Rozanovljevom djelu Dostojevski pojavljuje kao mislilac koji je u sebi sabrao problematiku i cjelokupne ruske književnosti i cjelokupne ljudske historije. Sve što je ikada bilo rečeno o Bogu i čovjeku, o smislu zemaljskog postojanja koncentrirano je u "Legendi" Dostojevskog. 

U slovenstvu i u pravoslavlju Rozanov je vidio pomiriteljsku stranu. "Umjesto nasilne težnje romanskih rasa da sve objedine jedinstvom forme, ne osvrćući se na individualni duh i ne štedeći ga, i umjesto uporne težnje germanskih rasa da se odvoje od cjeline i urone u beskrajni svijet detalja - slovenska rasa ulazi kao unutrašnje jedinstvo u najraznovrsnije i, po svemu sudeći, nepomirljive suprotnosti. Duh saosjećanja i trpeljivosti, kojem nema kraja i, istovremeno, odbojnost prema svemu kaotičnom i mračnom tjera je da bez ikakvog nasilništva, polako ali i vječno stvara harmoniju koju će jednom osjetiti i drugi narodi; i umjesto da uništavajući sebe (slavenska rasa), uništavaju i nju, oni će se potčiniti njenom duhu i, umorni, krenuće joj u susret"

Glavni prigovor "Legendi" koji se čuo iz usta Aljoše Karamazova, jeste pobuda da se život zavoli prije nego njegov smisao, pošto u njemu ima nešto dublje i mističnije nego što je bilo kakvo njegovo intelektualno tumačenje. "U nedokučivoj snazi i ljepoti života" čovjek nalazi oslonac protiv Zlog Duha i razumijevanje Božije pravde.

NADČOVJEK I SVEČOVJEK

Generalna — Autor balkan2018 @ 12:03
"Sadašnji je čovek na zemlji nemoć, a njegov moral samo je protekcija nemoći. "Mi smo umorni od čoveka" (Wir sind des Menschen mude) uzvikuje Niče u svojoj "Genealogiji morala", a u svome kasnijem delu, u "Tako je govorio Zaratustra" pokušava da stvori jedan novi tip, jedan, da se tako izrazimo, naročiti organizam, uzvišen nad čovekom i nad moralom."

"Bio je još jedan, koga je Niče gledao s uvažavanjem i divljenjem, - Dostojevski. Niče sam o sebi kaže, da je on „fur Dostojewski schwarmend“. U pismu Hipolitu Tenu, Niče izriče svoj strogi sud o Pol-Buržeu i veli da "duh Dostojevskoga ne mira ovom pariskom romansijeru". U pismu Žoržu Brandesu ovako se izražava tvorac nadčoveka o Dostojevskom: "Ja apsolutno verujem vašim rečima o Dostojevskom; ja ga s druge strane cenim kao najdragoceniji psihološki materijal, koji poznajem - ja sam njemu osobito zahvalan, ma koliko da je on protivan mojim najnižim instinktima". (Nietzsches Briefe, Insel-Verlag Leipzig, 1911).

"Dostojevski, koji se u pismu caru Aleksandru II potpisivao "bivši državni prestupnik", koji se rodio u bolnici za siromašne, koji je bio izvođen na ešafot, nosio okove, gladovao zajedno sa porodicom, i imao padaću bolest; Dostojevski, kome je jednoga dana cela Moskva aplaudirala i kome je ceo Petrograd činio mrtvački sprovod, - Dostojevski je bio najveći moderni apostol onoga morala, koji je Niče nazvao "robovskim", i tvorac jednog novog moralnog tipa - svečoveka."

"Dostojevski je nazivao Puškina svečovekom, i ako taj naziv njemu, Dostojevskome, daleko više priliči. Moćni genije Dostojevskoga obuhvatao je sobom mnogo više ljudskih duša nego genije Puškinov. Veliki ljudi ili su do zaprepašćenja jednostrani ili su do zaprepašćenja mnogostrani; drugim rečima: veliki su ljudi ili uski, a visoki, kao jedan obelisk, ili široki i duboki kao more. Uzak i visok bio je Niče, širok i dubok Dostojevski. Kao ruska zemlja tako je široka duša Dostojevskoga, ili još bolje kao zemlja cela, kao ova planeta, na kojoj smo. Nema čoveka na zemlji, koji ne može sebe naći u delima Dostojevskoga. I sam Niče morao se ogledati nad ovim dubokim morem i videti sebe, - inače on ne bi imao toliko respekta prema ovome ruskom Šekspiru, kako jedan nemački pisac (Otto Julius Bierbaum - "Dostojewski", p.6.) naziva Dostojevskoga."

Sv. Vladika NIKOLAJ VELIMIROVIĆ (1881.-1956.) - Episkop žički i ohridski.

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:44
Pjesnik, prozni pisac, historičar, publicist, tvorac savremenog ruskog književnog jezika kao osnove razvoja samobitne nacionalne kulture, koji je u svjojim djelima ovaplotio njene najznačajnije osobenosti. Puškinovo (1799.-1837.) nasljeđe izvršilo je veliki uticaj na rusku filosofsku misao XIX i XX vijeka čije su teme umnogome predstavljale daljnje razvijanje Puškinovog shvaćanja čovjeka, njegove slobode i stvaralaštva, filosofije ruske historije i kulture.
U Carskoselskom liceju Puškin je slušao predavanja Kunicina i Galiča, izučavajući logiku, estetiku, moralnu filosofiju, tu se oduševljavao prosvjetiteljstvom XVIII vijeka. Uticaj prosvjetiteljstva, koje je uključivalo elemente republikanizma i "prostačkog slobodoumlja" (A. I. Turgenjev), Puškin je kasnije prevazišao.

Puškin je smatrao neperspektivnim poduhvatom konstruiranje filosofskih termina-slovenizama, pronačaženje slovensko-ruskih ekvivalenata za latinsko-grčke pojmove. Pošto "metafizički jezik kod nas uopće ne postoji", stoga u oblasti "nauke, politike i filosofije" nipošto nije zazorno koristiti terminologiju stranog porijekla.

Puškin je kritizirao mnogobrojne gnojne rane i grjehove Rusije, ma od koga poticali, među kojima i od predstavnika vladajuće kuće Romanovih: "azijatska neobrazovanost" koja je vladala na dvoru (u dopetrovskoj eposi), "surovost despotizma", "beznačajnost u oblasti zakonodavstva", "odvratno lakrdijaštvo u odnosima prema filosofima". U isto vrijeme Puškin nije podnosio "bezumne i nepravedne" napade na domovinu: "U cjelini uzev, odnos Evrope prema Rusiji uvijek je bio neznalački i nedobronamjeran". Nema oproštaja za "klevetnike Rusije", naročito za onu kategoriju ljudi koja je, kao odgovor na "rusko dobročinstvo", spremna da "kleveće ruski karakter, da blati svete stranice naših ljetopisa, vređa najbolje sugrađane i, ne zadovoljavajući se savremenicima, izruguje grobovima praotaca" (1830).

Aleksander Aleksandrovič Blok, ruski pjesnik i najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma, napisao je da su najbolji ruski umjetnici bili istovremeno mislioci i filosofi, a posebno je mjesto u toj plejadi dodjelio Puškinu. Poseban značaj Puškin ima kao inspirator svih generacija ruskih filosofa koji su obrađivali teme nacionalne samobitnosti ruske misli počev od 30-ih godina XIX vijeka.

F. M. Dostojevski je u svome govoru na Puškinovom jubileju 1880. godine, na primjeru Puškinova stvaralaštva izložio tezu o svjetskoj prijemčivosti ruske kulture. Ova je teza bila usmjerena na prevladavanje idejne suprotnosti između slovenofilstva i zapadnjaštva, i poslužila je kao osnova kasnijeg razvoja žanra ruske ideje od strane svih koji su je obrađivali, od Solovjova do Berđajeva, koji su se na ovaj ili onaj način pozivali na ideju duhovnog univerzalizma, koja je ovaploćena u Puškinovom stvaralaštvu.

RUSKI SVJETIONIK

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:36
Ivan Sergejevič Turgenjev (1818.-1883.) pisac, filosof, politički mislilac. Rođen u plemićkoj porodici. Godine 1837. završio je književnost na Peterburškom univerzitetu. Od 1838. do 1841. godine studirao je na Berlinskom univerzitetu, gdje je slušao predavanja Hegelova učenika K. Verdera; prije toga se upoznao s učenjima Kanta i Fichtea, kao i sa Schellingovim učenjem (uglavnom slušajući predavanja njegovih sljedbenika u Rusiji).

Na Turgenjeva su uticali Stankevič, Granovski, Bakunjin, Belinski i Hercen. Pošto je upoznao život seljaka postao je veliki protivnik feudalnog prava, i dao "hanibalovsku zakletvu" da će se protiv njega boriti "do kraja". Turgenjev je 1842. godine na Peterburškom unverzitetu položio ispit za zvanje magistra filosofije. U tom periodu Turgenjev je sebe zvao "hegelijancem"; u isto vrijeme bio je upoznat s idejama francuskih (Rousseau, Voltaire) i engleskih mislilaca (Hume). Neprestano je pratio evoluciju filosofske misli u Njemačkoj, izučavao je primjerice Feuerbacha i Marxa. U posljednjem periodu života Turgenjev je veliku pažnju poklanjao filosofiji A. Schopenhauera i B. Pascala, kao i tragičnim aspektima Shakespeareovog pogleda na svijet.

Još četrdesetih godina XIX vijeka iznio je mišljenje da je u ruskim uslovima upravo književni rad forma izlaganja filosofskih uvjerenja. Njegovi romani prožeti su filosofskim, socijalnim i etičkim idejama i tiču se najrazličitijih oblasti života Rusije i Evrope; u njima su označeni osnovni svjetonazorski pomaci u ruskom društvu u razdoblju od 1850. do 1880. godine.

Polemizirao je sa Tolstojem i Dostojevskim, smatrajući ih istaknutim misliocima; pisao je kritičke i publicističke članke ("Hamlet i Don Quijote") koji je postao obrazac za dalje radove u tom žanru. Filosofsko-etičke i estetičke ideje svojstvene su u njegovim poznim djelima ("Pjesme u prozi"). Mada je u kontekstu političke filosofije bio zapadnjak, to je bilo specifično zapadnjaštvo pošto se Turgenjev duboko uživio u rusku dušu i priznavanjo njenu samobitnost, o čemu svjedoče njegove orijentacije na postupnost, što se izrazilo prije svega u prepisci sa Hercenom, i u njegovom suprostavljanju kružoku oko "Savremenika". Ta se orijentacija vidi i u glavnim romanima, u kojima se govori o neizbježnom reformiranju Rusije; braneći je, Turgenjev se javlja kao demokratski nastrojen politički mislilac-humanista.

FILOSOFIJA RELIGIJE

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:11
Važan je sastavni dio ruske filosofije tokom cijele njene historije. Stalnom produbljivanju i širenju sadržaja Filosofije religije doprinosila je i činjenica da su razni pogledi na svijet pokušavali da riješe njena osnovna pitanja. Problematika Filosofije religije je važna i za religioznu filosofiju, ali i za razne idealističke sisteme i učenja kao što su neokantovstvo, fenomenologija, pragmatizam, pozitivističke koncepcije i teorije; važna je najzad, i za razna materijalistička učenja, prije svih marksističku filosofiju, tj. dijalektički materijalizam.

Originalno mišljenje o cjelovitosti čovjekove prirode i ljudskog znanja, o sabornosti kao nezaobilaznoj pretpostavci dostizanja najdubljih istina o svijetu i čovjeku, iznijeli su Homjakov i Kirejevski. Specifično ruski tip mišljenja oni suprostavljaju zapadnjačkoj racionalnosti, nastaloj u procesu odvajanja filosofije od religije, vjere od znanja. Solovjov, naprotiv, nastoji da njegova filosofija postane ispovjedanje vjere posredstvom uma. Religioznoj istini, smatra on, valja dati formu umnog mišljenja, a teologiju treba iznutra povezati sa filosofijom i naukom. Tako bi se cjelokupno istinsko znanje organiziralo u sistem slobodne naučne teosofije.

Bulgakov smatra da je vjera sasvim osobeno znanje, različito od filosofskog i naučnog. Filosofija i nauka smatraju istinitim jedino što može da se dokaže i objasni navođenjem njegovih uzroka; i jedna i druga se razvijaju tako što daju točna određenja pojmova i iskustvenih podataka, i stalno usavršavaju ta određenja. Religiozni put je potpuno drukčiji - nema tog puta kojim se metodološki ushodi ka transcendentnom svijetu; vjera je znanje bez dokaza, izvan logike, izvan zakona uzročnosti.

Berđajev smatra da najdublje istine o čovjeku otkrivamo jedino vjerom, a ne znanje i saznanjem. Istine vjere, suprotno istinama saznanja, poznajemo na osnovu onoga što je od njih neodvojivo: one nisu ni opće ni nužne. One se slobodno daju i slobodno uzimaju, nikome ne polažu račun, nikoga ne plaše i same se nikoga i ničega ne boje. Znanje je uvjerenost u ograničeni zemaljski vidokrug.

Šestov još odlučnije naglašava prioritet religije u odnosu na filosofiju. Vjera je, po Šestovu, nepoznata i tradicionalnoj filosofiji tuđa dimenzija mišljenja jer otvara put ka potpuno novim mogućnostima. Takva vjera postoji unatuč razumu; ona ukida znanje i dsostiže se jedino nadljudskim naporom i nastojanjem. Vjera je čin u kome se čovjek, kao nešto apsolutno, nalazi u odnosu prema drugom apsolutnom.

ISTOK / ZAPAD - F. M. DOSTOJEVSKOG

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:15
Kritičko-publicističko djelo "Piščev dnevnik" i "Književno-kritički članci", romani "Zli dusi", "Idiot", poema o "Velikom Inkvizitoru", pa i cjeloviti opus ruskog pisca, pokazuju, u skladu sa osnovnim premisama studija kulture, kako se stvaranje estetičkog značenja ne odvija u kulturnoj praznini, te se etičko-politički aspekt pomenutih djela ispostavlja kao ključan.
Dostojevski je, poput većine pisaca svoga vremena, učestvovao u raspravama o krupnim društvenim pitanjima, politici, kulturi i o društvenim kretanjima u širem evropskom kontekstu. Djela Dostojevskog pokazuju da je pitanje autonomije književnog djela veoma složeno i da se uvijek iznova preispituje. 

Dostojevski je smatrao kako će nauka, odbacivši slobodnu volju čovjeka dovesti ljude do "ljudožderstva" pa će se oni iznova obratiti religiji. Upoznavanje stvarnosti putem nauke problematično je, po Dostojevskom, jer ono isključuje obavezujuća moralna načela ("Zli dusi") i znanje života koje se podigne na tim temeljima može biti upotrebljeno i za nešto zločinačko i bezdušno (poema o "Velikom Inkvizitoru"). Moralna načela su osnov svega, smatra ruski pisac; čak i blagostanje države samo na prvi pogled zavisi od ratova i lukave politike ("Piščev dnevnik").

"Zli dusi" su osobeni među djelima Dostojevskog budući da je tu prisutna veoma neobična inverzija. Junak ne dovodi u sumnju svoj ateizam, poput Ivana Karamazova ili Raskoljnikova, nego sasvim suprotno: Stavrogin se bez preispitavanja i sloma duše, tako karakterističnog za plejadu najuspješnijih junaka Dostojevskog, odriče svojih nekadašnjih "slovenofilskih" uvjerenja. U sličnom duhu inverzije, svoju ispovijest dati će i "Čovjek iz podzemlja" koji je bolestan, zao i, naizgled, s one strane zdravog razuma, baš kao što su to junaci iz "Zlih duhova".
Zanimljiv je primjer Stepan Trofimovič koji se izražava u rusko-francuskim frazama tokom čitavog romana "Zli dusi", što je često u potpunoj nesrazmjeri sa okolnostima u kojima se nalazi. I ostali junaci koji su živjeli na Zapadu često su postavljeni u groteskno-karnevalski kontekst.

U članku "Jedna od savremenih laži", povodom romana "Zli dusi" i lika Petra Verhovenskog, Dostojevski navodi: "Htio sam da postavim pitanje i, što je jasnije moguće, u formi romana dam na njega odgovor, kako je moguće da se u našem prijelaznom i zadivljujuće savremenom društvu pojavljuju ne Nečajev, već Nečajevi, i kako se može desiti da ti Nečajevi okupe pod svojom vlašću nečajevce.?" Po Dostojevskom, Nečajev i njegovi sljedbenici su čudovišne pojave  i nisu slučajnost. Šigaljev, Šatov i Kirilov ponajprije otjelovljuju po jedan aspekt ideja Francuske revolucije (sloboda, bratstvo, jednakost), a sam Kirilov ispisuje ove riječi prije nego što će se ubiti: "Liberté, égalité, fraternité ou la mort!"

Notorna je teza da su političke i ideološke pozadine junaka Dostojevskog načinile od romana "Zli dusi" njegovo najkontroverznije djelo. I o tome su se izjasnili brojni ruski stvaraoci i mislioci ... Mislim da je veoma moguće da "Zli dusi" u dobroj mjeri daju sliku neuspjelih pisaca i pjesnika, loših filosofa, promašenih ljudi svih vrsta koji se zbog svojih privatnih nezadovoljstava predaju pozivu revolucionarnih boraca, a što je stvorilo čitavu jednu liniju kontrarevolucionarne propagande u literaturi na čelu sa Dostojevskim.

"Zli dusi" se, po mome mišljenju, mogu čitati i kao roman o raspadu distopijske zajednice pod pritiskom "zapadne ideje". 
Međutim, vidim i ovako: "Zli dusi", samim naslovom i epigrafima iz istoimene Puškinove pjesme i Jevanđelja po Luki, upućuju me na to da je u romanu riječ o ljudima opsjednutim zlim dusima koji odlaze u propast.  Početak romana Dostojevskog određen je velikom biblijskom temom, ali sam njegov tok nastavlja se karnevalskom atmosferom i iskliznućem biblijskih tema u groteskno i skandalozno. Ovakav postupak Dostojevskog pravi širi, metafizički okvir, uz primjese humora za središnju temu ovog romana, a to su mladi nihilisti, na čelu sa Petrom Verhovenskim, koje je zaposjeo zapadni revolucionarno-teroristički zanos. U simbolično naznačen metafizički okvir romana, Dostojevski smješta političku temu o mladim nihilistima, nečajevcima opsjednutih idejom da naprave novi društveni poredak po principu "mravinjaka". Danas je to antihrišćanski Novi svjetski poredak (globalizacija sa mentalitetom roja). Kako god, ovom prilikom biti će nalazim tri glavna ishodišta radikalne zapadne ideje: jedno je oličeno u neobičnom liku Stepana Trofimoviča Verhovenskog, drugo u njegovom sinu Petru Verhovenskom, a treće u ličnosti Stavrogina. Stepan Trofimovič je zanimljiv stoga što je jednino u njegovoj ličnosti Dostojevski ostavio mogućnost "preobražaja"; Stepan Verhovenski je preteča "banalnog zla" (Hannah Arendt), a Stavrogin je značajan zato što na jedinstven način ispituje mogućnost postojanja jake ličnosti koja ne vjeruje u Boga.

Pred sam kraj romana, Sofija Matvejevna čita odlomak iz jevanđelja o zaposjednutosti bolesnom Stepanu Trofimoviču, koji, vidno uzbuđen, odgovara: "Sad mi dolazi na um strašno mnogo misli, vidite, to je od riječi do riječi tako kao s našom Rusijom. Ti zli duhovi što su izišli iz bolesnika i ušli u svinje - to su otrovi, mijazme, sva nečistoća, sve nečiste sile, satane i drekavci, namnoženi u našem velikom i dragom bolesniku, u našoj Rusiji, vjekovima namnoženi.

5 KNJIGA SOVJETSKOG DISIDENTA KOJE BI TREBALO PROČITATI

Generalna — Autor balkan2018 @ 13:32
1. "Jedan dan Ivana Denisoviča"
Službeno objavljena 1962. godine, ova knjiga zauzima središnje mjesto u književnosti 20. stoljeća. To je bio prvi put da je netko otvoreno opisao Staljinovu represiju i koncentracijske logore. Pisac je na ideju za priču došao dok je služio kaznu u radnom logoru u Kazaškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici u 1950-ima. Solženjicin je naglasio da je želio pokazati tipičan dan u životu sovjetskog zatvorenika. Htio je prenijeti strašnu stvarnost miliona zatvorenika u radnim logorima širom SSSR-a. Ova je knjiga postala prvo objavljeno Solženjicinovo djelo te mu je donijela svjetsku slavu. I što je još važnije, utjecala je na tok sovjetske i svjetske historije.

 2. "Arhipelag Gulag"
Temeljeno na pismima, memoarima i pričama o 257 zatvorenika, kao i na ličnom iskustvu autora, "Arhipelag Gulag" je književno i historijsko remek-djelo koje dokumentira sovjetsku represiju od 1918. do 1956. godine. Solženjicin je u tajnosti radio na ovoj kultnoj knjizi deset godina (1958.-1968.). Knjiga je zatim, prije službenog objavljivanja, ilegalno cirkulirala po SSSR-u. KGB je "Arhipelag Gulag" toliko brinuo da je pokušao locirati primjerke i identificirati čitatelje. Piščeva sekretarica Jelizaveta Voronjanska, bila je privedena i prisiljena otkriti lokaciju rukopisa. Po povratku kući se objesila. Nakon ove tragedije, Solženjicin je odlučio objaviti roman u Francuskoj, što se dogodilo 1973. godine.

 3. "Odjel za rak"
Ovaj autobiografski roman je napisan između 1963. i 1966. godine, a temelji se na piščevim sjećanjima na njegovo liječenje u bolničkom odjelu za onkologiju u Taškentu 1954. "Odjel za rak" je prvi put objavljen u Rusiji, a kasnije i na Zapadu. Zajedno sa Solženjicinovim romanom "U prvom krugu", ovo je djelo postalo veliki međunarodni književni događaj, i jedan od razloga zbog kojih je autor 1970. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

4. "U prvom krugu"
Nastala između 1955. i 1958., ova se knjiga temelji na Solženjicinovim sjećanjima na rad u državnoj instituciji u kojoj su radili osuđeni inženjeri dok su odsluživali svoje kazne. Priča se odvija u Moskvi tokom tri decembarska dana 1949. godine. Inokentij Volodin, diplomat koji radi u Ministarstvu vanjskih poslova, izdaje svoju zemlju i izvještava američku ambasadu da sovjetski obavještajni operativci žele ukrasti informacije o američkoj atomskoj bombi. Dvojica osuđenika koji rade u sovjetskim laboratorijima, Lav Rubin i Glev Neržin, dobivaju zadatak da otkriju identitet izdajnika.

 5. "Matrjonino domaćinstvo"
Glavna junakinja knjige, obična ruska žena, Matrjona Grigorjeva, čestita je osoba, jedna on onih osoba za koje se smatra da djeluju kao moralni temelj naroda, kako je smatrao autor. Izuzetna je u svakom pogledu: ljubazna je, predana i spremna žrtvovati sve što ima kako bi pomogla drugima. Na temelju sjećanja iz Složenjicinovog života u selu u kojem je živio nakon odsluženja zatvorske kazne, pisac opisuje tragičnu sudbinu ruske žene, njezinu čistoću i ljepotu koja se mogla naći samo u udaljenim područjima te velike zemlje. 2013. je u selu Milcevo, u pravoj Matrjoninoj kući, otvoren muzej.


"IDIOT"

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:07
2018. se navršava 150 godina od štampanja prvog izdanja "Idiota" (1868), jednog od najpoznatijih romana Fjodora Dostojevskog, u kojem je opisao i ono šta je sam doživio, gledajući smrti u oči. 

1. Priča o idealnom čovjeku u surovom svijetu
Čovjek se često pita je li je dobar ili loš, vrijedan ili ništavan, možda posebno kada ustane mamuran ili presječe nekome put u prometu. "Zašto nisam idealan, zašto ne mogu voljeti sve ljude i nesebično pomagati", pitamo se u teškim trenucima. Opustite se. Biti idealan nije najbolje rješenje. Fjodor Dostojevski je to dokazao u "Idiotu".
Knez Lav Miškin je upravo takav idealan čovjek. Dostojevski je hito opisati savršenog čovjeka, punog simpatije i razumijevanja za sve mrske ljude u zlom svijetu. U rukopisima Dostojevskog Miškin je opisan kao Knez Krist, i on zaista jeste kao Isus Krist: pun ljubavi i praštanja, čovek bez ikakvog zla u sebi.
Okolina ga ipak doživljava kao psihički poremećenu osobu i ne shvaća njegovu dobru dušu. 

2. Plejada nezaboravnih likova
Svaki lik romana (a ima ih puno), izuzev Miškina, opsjednut je nečim ili nekim. Takva je i Nastasja Filipovna, kneževa ljubav, ponižena u djetinjstvu i puna prezrenja prema sebi i svijetu. 
Ili 18-godišnji Ipolit koji smatra da je veliki čovjek, ali neizlječivo bolestan pokušava izvršiti samoubojstvo. Kao i obično, Dostojevski prodire u najveće dubine ljudske duše.

3. Hrabri eksperiment
Radeći na romanu "Idiot", Dostojevski je poželio pustiti priču da se slobodno razvija. Prva ideja je bila knjiga o lošem čovjeku koji nalazi Boga. Ali zatim se predomislio i postavio pitanje, da li je kršćanski ideal, čije je knez oličenje, zaista potrebno savremenom svijetu?
Pisac je htio da roman sadrži realistične priče, i pisao je, ne razmišljajući kako će se sve završiti, stvarao nove i nove okolnosti za svoje junake. To nije bilo lako.
"Vrtjelo mi se u glavi od svega toga. Pravo je čudo da nisam poludio", pisao je Dostojevski u pismu prijatelju. 

4. Pogled na Rusiju 19. stoljeća
U određenoj mjeri sam život je diktirao Dostojevskom ovaj roman. Junaci romana su čitali iste novinske članke kao i njegovi savremenici. Štoviše, iz novina je za potrebe romana pozajmio jedno ubojstvo.
"Dostojevki je pisao 'Idiota', živeći van Rusije (u Firenci)". Bojao se da će izgubiti vezu s domovinom. Čitao je ruske novine, posvećivao mnogo pažnje najznačajnim događajima u Rusiji. Upravo zato, čitajući "Idiota", možete saznati puno o Rusiji 19. stoljeća.

5. Dostojevski je opisao svoje osobno suočavanje sa smrću
U jednom od prvih poglavlja knez Miškin priča o čojveku osuđenom na smrtnu kaznu. Njegovi opisi posljednjih trenutaka čovjeka osuđenog na smrt spadaju među najuzbudljivije u svjetskoj književnosti, tim prije što znate da događaji nisu izmišljeni.  
Dostojevski je sam bio osuđen na smrt 1849.-te, kao član radikalne revolucionarne organizacije. Svega minutu prije egzekucije rečeno mu je da ga je car Nikolaj I. pomilovao, i umjesto smrti, šalju ga na robiju. Dostojevski je danima čekao da dođu po njega i izvrše tu smrtnu kaznu, i ti su ga dani promijenili za čitav život.
Riječi kneza Miškina o čovjeku osuđenom na smrt su još jače, jer dolaze iz usta čovjeka koji je zna o čemu govori. Bila bi šteta propustiti tako potresnu priču.

L. N. TOLSTOJ O BRAĆI SLAVENIMA

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:17
– A znaš li, Kostja, s kim je Sergije Ivanovič putovao? – reče Doli, razdelivši deci med i krastavce. – Sa Vronskim; on putuje u Srbiju.
– I to ne sam, nego ceo eskadron vodi o svom trošku! – reče Katavasov.
– To njemu dolikuje – reče Ljevin. – A zar još uvek idu dobrovoljci? – dodade pogledavši u Sergija Ivanoviča.
Sergije Ivanovič, ne odgovarajući, oprezno je vadio, nožem, iz šolje u kojoj je stajao beo sat meda, još živu pčelu upalu u oceđeni med.
– Još kako! Da ste samo videli šta je juče bilo na stanici! – reče Katavasov zvučno zagrizajući krastavac.
– A kako da se to razume? Tako vam boga, Sergije Ivanoviču, objasnite mi kuda idu svi ti dobrovoljci, i s kim ratuju? – upita stari knez, očevidno nastavljajući razgovor koje je počeo pre nego što je došao Ljevin.
– Sa Turcima – mirno smešeći se odgovori Sergije Ivanovič, pošto je izvadio pocrnelu od meda pčelu koja se nemoćno koprcala, i skinuvši je s noža stavio je na čvrst list jasike.
– A ko je objavio rat Turcima? Ivan Ivanič Ragozov i grofica Lidija Ivanovna sa gospođom Štal?
– Niko nije ovde objavio rat, nego ljudi saosećaju sa patnjama bližnjih, i žele da im pomognu – reče Sergije Ivanovič.

Ovo je odlomak završetka jednog od najpopularnijih djela svjetske književnosti „Ana Karenjina“ Lava Nikolajeviča Tolstoja. Dio kada Vronski odlazi za Srbiju. Poznato je da je dobrovoljac u srpsko-turskim ratovima sedamdestih godina 19. vijeka bio ruski pukovnik Nikolaj Rajevski koji je poslužio kao književni uzor za lik grofa Vronskog. O Tolstojevoj vezi sa Srbijom ima mnogo podataka i pisanija. Posebno pred kraj života kada njegov prijateljski odnos prema Srbima dolazi do izražaja. Tada postaje počasni i dopisni član srpske akademije, iznosi svoje mišljenje u vrijeme aneksione krize Bosne i Hercegovine, a postoje i tragovi o navodnim planovima za preseljenje u Novi Sad.


MAKSIM GORKI O BRAĆI SLAVENIMA

Generalna — Autor balkan2018 @ 14:41
U najpoznatijoj srpskoj banji tridesetih godina prošlog vijeka tražeći lijek svojoj bolesti našao se i pisac Maksim Gorki. Po historijskim izvorima, u jednom pismu koje je iz Vrnjačke Banje uputio prijatelju, piše:

„Ovo je naša zemlja. Toliko je slična Rusiji da mi izgleda kao da sam sa sjevera, iz Rusije, prešao u Ukrajinu. Grije me ovdje jug! Na kraju, ovdje su svi ljudi – LjUDI! Historija ove zemlje koračala je samo za slavom! Ta zemlja je patila, živjela, preživjela i ostala tu, da uvijek bude tu! Čini mi se da su Srbi isto toliko Rusi koliko i mi. Sve u nama je toliko slično i toliko isto, da ja nisam sposoban da nađem razliku. Isto toliko su široki kao i mi i isto toliko veliki kao i mi. Sjećam se da je jednom Lenjin rekao da je to jedini narod koji zna da se bori i koji hoće da se bori za svoju slobodu…Pitaš me kako provodim vrijeme. Ispričaću ti malo neobičnu priču. Ovde postoji jedna planina, koja se zove Goč. Po ruski, to bi značilo „baraban“. Međutim, ja se ne slažem sa time. Po meni, Goč nije „baraban“, nego više liči na ježa. Ali je toliko privlačan da svako jutro ustajem i idem da ga pogledam. Volim to brdo i mir koji nalazim u njemu.“

10 NAJTAJNOVITIJIH KNJIGA

Generalna — Autor balkan2018 @ 18:37
Tokom historije relativno često izranjaju neke knjige koje od svog izdanja muče znanstvenike koji ne mogu objasniti njihovo porijeklo ili sadržaj.

10. Knjiga "Soyga" - poznata i kao "Aldaraia", tajanstvena knjga magije kojoj je život posvetio jednako misteriozni John Dee, dvorski mag Elizabete I. Dee je vjerovao da se radio o prapovijesnim magijskim ritualima, no nikad nije uspio dešifrirati knjigu koja je bila izgubljena sve do 500 godina nakon njegove smrti kada su 1994. pronađene dvije kopije u British Museumu ... naravno, i dalje ostaje nerazumljiva.

9. "Codex Seraphinianus" - talijanski arhitekt, dizajner i umjetnik Luigi Serafini napravio je manuskript izdan 1981. koji je pisan jezikom koji nitko ne može probiti, a sam autor kaže da je knjiga nastala kako bi pokazala odraslima kako se djeca osjećaju pred knjigama ... no teorija zavjere ima kao u priči.

8. "Hypnerotomachia Poliphili" - izdana 1499. u Venecije od strane nepoznatog autora, sjajne tipografije i odličnih ilustracija, ova knjiga je pisana bizarnim jezikom koji koristi latinske i grčke korijene te arapske i hebrejske riječi za opis Poliphilusovih alegorijskih snova, a neprobojne šifre dijelova teksta raspiruju maštu teoretičara zavjera.

7. Knjiga "Oera Linda" - neobični manuskript prvi se put pojavio sredinom 19. stoljeća, pisan starim njemačkim jezikom pokriva oko 4 hiljade godina historije frizijske civilizacije, a između ostalog opisuje potonuće Atlantide. Došla je na zao glas zbog interesa nacista za nju, pa je prozvana Himmlerovom Biblijom.

6. "Ripleyevi svici" - dobili su ime po Georgeu Ripleyu, britanskom svećeniku i alkemičaru iz 15. stoljeća i predstavljaju sažetak njegovog 20-godišnjeg putovanja Evropom i proučavanjem alkemije. Niz enigmatskih tekstova i slika pokazuje kako napraviti Kamen mudraca.

5. "Dekreti iz Smithfielda" - zbirka starih kanona pojavila se 1230. godine i trebala je zamijeniti stariju verziju po ukazu pape Grgura IX, no prepuna je vrlo neuobičajenih i nepristojnih ilustracija uz tekstove, čak i blasfemične slike svećenika kao demona.

4. "Rohonc kodeks" - knjiga koja je godinama čuvana u knjižnici mađarskog velikaša iz Rohonca donirana je mađarskoj Akademiji znanosti 1838. godine jedna je od najmisterioznijih na svijetu - podrijetlo i jezik su nepoznati, jezik još nije dešifriran.

3. "Crvena knjiga" - C. G. Jung je od 1916. počeo dobivati žestoke simptome mentalnih bolesti i započeo je pisati svoj "Liber Novus", poznat kao "Crvena knjiga". Sam je tih 16 godina opisao kao bitku s podsviješću. Iz nepoznatih razloga izdana je tek 2009. godine..

2. "Prodigiourm Ac Ostentorum Chronicon" - francuski humanist Conrad Lycosthenes napisao je ovo djelo 1557. godine koje sadrži kronike od Adama i Eve preko Grka i Rimljana do srednjeg vijeka. Enciklopedija sadrži odlične opise životinja poput nosoroga, no jednako tako i bizarnih bića, kao i opise NLO-a

1. "Voynich Manuscript" -  čudesna Vojnicheva fantazmagorija i dalje ostaje nerješiva enigma.

VINČANSKI KVANTNI UM

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:05
Oko nas, na Dunavu ili Pišonu kako ga zove Biblija ("Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata." Postanak 2:11), razvija se prva ljudska civilizacija, daleko od Sumera, Egipta, Indije i Kine, na Balkanu cvjeta veličanstvena kultura. Njen je epicentar područje nedaleko od današnjeg Beograda, a u koncentričnim krugovima širi se sve do Alpi na zapadu, Jadrana na jugu, Crnog mora na istoku i ruskih stepa na Sjeveru - rađa se Vinčanska civilizacija, po jednom od brojnih lokaliteta gdje je ostavila svoje tragove.

Arheološka, genetička, lingvistička, antropološka, paleobotanička, metereološka, osteološka, kulturološka istraživanja pomogla su da se sklopi mozaik davne prošlosti i pronikne u način života drevnih Vinčanaca, te prepozna drevno nasljeđe koje i danas živi u nama.

Sada je jasno da je Vinčanska civilizacija bila prva civilizacija Evrope, a i šire; da su najstariji kotač, kalendar, kuća sa centralnim grijanjem naađeni ovdje na Balkanu; da samo jedan lokalitet u RS ima više figurica u tom periodu nego čitav svijet; prvo je topljenje rude i prvi rudnici nađeni u RS i Bugarskoj; prvi astronomski opservatorij nađen je u Makedoniji. Vinča je bez sumnje bila tehnološki napredna i razvijena civilizacija koja je svoj uticaj širila širom svijeta.

Kako su samo mjerodavni naučnici i odvažni istraživači bili iznenađeni kada su raznim metodama datiranja utvrdili starost na lokalitetima od Lepenskog vira do Vinče, Starčeva, Danila i Butmira za najstarije slojeve čak 10.000 godina prije nove ere, pa sve do 2500 godina prije nove ere za najmlađe, kada Vinčanska civilizacija naglo nestaje. Kako god, smjelo je zaključeno da su grčka i rimska civilizacija nastale na razvalinama naše Vinče.

Iz današnje perspektive čini se bajkovito, ali arheološka iskopavanja ne otkrivaju ni oružje, ni tragove rata, nego nalaze natpise među kojima i onaj najstariji, maksima Vinče: Život je ljubav! Put Vinče bio je put ljubavi. Vinčanac je išao usporedo sa prirodom, čitao znakove u zvijezdama, biljkama i oblacima bivstvujući tako u stalnom skladu i suživotu sa cijelom biosferom. Za njega je čitav svijet bio svet. Zato su njihova naselja bila uklopljena u prirodu, čak su i hramove gradili tek neznatnim intervencijama u prirodi, u neko brdo ili planinu koja je već svojim izgledom i pozicijom reflektirala sliku neba i odnose sazviježđa na njemu. Ništa nije pripadalo čovjeku, čovjek nije bio oholi gospodar nad prirodom.

Zapadnjački um je manihejski, razmišlja u dualističkim kategorijama: dobro/zlo, ispravno/neispravno, nagrada/kazna, itsl.; naš pak, istočnjački um, kao i um drevnog Vinčanca, prihvaćaju samo jednu integriranu stvarnost u kojoj su različitosti i prividni poremećaji dio jedne veće cjeline, jedne kosmičke harmonije. Stvarnost je za nas poput matrice satkane od svijesti (Buddha), sve pojave i ljudi su povezani (Tesla); sve veze su analogne, svaka se pojava reflektira u drugoj pojavi, a sve to zajedno čini polje međusobno isprepletenih niti.
Elem, zapadnjački je um cinični, matematički um, koji stvarnost posmatra parcijalno i fragmentirano, zato je nesposoban za nove proboje i istinske iskorake kako u prirodnim, tako i u humanističkim naukama. Naš istočnjački um, kao i drevnih Vinčanaca jest upravo kvantni um koji aktivno učestvuje u kreaciji, radeći kvantne skokove i nove paradigme. Mogućnosti stoje uvijek više od stvarnosti (Heidegger)! Cinični zapadnjački um vidi sve uzročno-posljedično, naš kvantni um uočava smisaone veze, um zapadnjački analizira i razgrađuje, naš pak kvantni um reintegrira i sintetizira, jer svuda vidimo sveprožimajuće jedinstvo (Vede). Elem, nasuprot zapadnjačkom društvu koje je uređeno kao mehanizam, vinčansko društvo je bilo organizam; nasuprot zapadnjačkog eksploatiranja, lojalnosti, denunciranja, parazitizma, nasilne kompetetivnosti, itsl. - zdrav život Vinče bio je simbioza i solidarnost.

Kako god, ovdje neću da idem u smjeru objašnjavanja zapadnjačke misli koja je krenula stranputicom kartezijanske metodologije i lutanjima bespućima materijalističko-redukcionističkih analiza i racionalističkog empirizma, a što je sve temelj današnje zapadnjačke misli.

Dakle, sam pogled na svijet naših predaka Vinčanaca najbolje je oslikan kroz simbole i kultove. Žena je bila osnovni simbol. Kult žene i majke bio je primarni kult. Društveno uređenje bilo je matrijarhalno, porodica ćelija društva, a žena je imala središnju ulogu u porodici.

Ljudska zajednica uređena je tako da odražava kosmički red - kako na nebu, tako i na zemlji. Vinčanska je paradigma više od pukog teoretiziranja, filosofije ili čak religije, ona je Put. Uvijek nova i aktuelna, vrhunski kod inicijacije srca, buđenja i postojanja, jer ne stoji u vremenu i prostoru nego sama stvara vrijeme i prostor. Upravo je vinčanska misao omogućila čovjeku da se izvuče iz bespomoćnosti zapadnjačkog determinizma i predestiniranosti, te postane aktivni učesnik u tkanju niti svoje stvarnosti (Planck). Za razliku od kultura koje su obožavale nerazumljive prirodne sile ili despotskih carstava koja su se klanjala čovjeku, Vinča je vibrirala visoko u savršenoj ravnoteži, zato je usporedno razvijala i tehnologiju i umjetnost i duhovnost.

NIETZSCHE U RUSIJI

Generalna — Autor balkan2018 @ 06:12
Naslijeđe njemačkog filosofa Nietzschea ostavilo je dubok trag u historiji ruske misli; s pravom se može govoriti o svojevrsnom "ničeovskom" sloju u kulturi Rusiji. Ni jedan istaknuti ruski mislilac kraja XIX i prve četvrtine XX vijeka nije se oglušio o Nietzscheovu filosofiju. Ona je izvršila uticaj na religiozna traganja filosofa-idealista, pokret simbolista i na ruski marksizam. Međutim, recepcija Nietzscheovih ideja nije ni izdaleka bila jednoznačna. U nekim krugovima njegovo ime se smatralo sinonimom za individualizam dok je u drugim Nietzscheova filosofija označavala kolektivno stvaralaštvo. Za jedne je on bio "rušilac historijskog kršćanstva" koji je razbijao tradicionalne predstave o moralnosti, za druge - "prorok nove vjere", navjestitelj ideje religiozne sinteze, nove religiozne kulture.
Recepcija Nietzscheovog stvaralaštva u Rusiji prošla je kroz niz etapa koje se razlikuju prema smisaonim akcentima i interpretaciji njegovog učenja. Međutim, određene interpretacije Nietzscheove filosofije tekle su paralelno. Tako je Brujsov tokom svog cjelokupnog stvaralačkog puta ostao vjeran Nietzscheovim estetičkim shvaćanjima. Šestov je bio orijentiran na religiozno-metafizičku, Lunačarski na kulturološku, Mihajlovski na sociokulturnu problematiku koju je pokrenuo Nietzsche. Zajedno za većinu ruskih filosofa bilo je usvajanje ničeovskih ideja u mladosti i udaljavanje od njih u zrelom periodu stvaralaštva.

Upoznavanje s ničeanstvom u Rusiji počinje 1890-ih godina. U tom periodu zapodjevaju se oštre diskusije o prirodi Nietzscheove moralne filosofije, razmatraju ne samo moralni već psihološki i estetički problemi njegovog stvaralaštva. Prva ozbiljnija analiza Nietzscheove filosofije sadržana je u članku Preobraženskog "Friedrich Nietzsche. Kritika morala i altruizma" (1892) u kome je Nietzsche bio prikazan kao istaknuti moralist koji je ukazivao na relativnost moralnih vrijednosti čije je mjerilo život.

Poebno je interesantan odnos V. S. Solovjova prema ničeanstvu. Dijeleći u cjelini Nietzscheove poglede na krizu evropske civilizacije, on je bio sklon da u njemu samom vidi simptom te krize ("Prvi korak ka pozitivnoj estetici", 1894). U "Opravdanju dobra" (1897) Solovjov podvrgava kritici ničeovsko izdvajanje "ljepote" i "moći" iz religioznog konteksta smatrajući da je istinska realizacija ovih vrijednosti moguća samo u okvirima religije i da je upravo krščanstvo pozvano da odbrani ljepotu od umiranja. Centralni u stvaralaštvu Nietzschea postao je za Solovjova kult nadčovjeka (Übermensch) i nadčovječanske ljepote, i polemiku s tim kultom možemo sresti u skoro svim njegovim kasnijim djelima. Usvajajući samu ideju nadčovjeka Solovjov je osmišljava kao "prerastanje" postojeće stvarnosti od strane svekolikog čovječanstva na putu ka njegovoj nastupajućoj besmrtnosti. Nietzscheovskog nadčovjeka on smatra prvolikom antikrista protivstavljajući mu bogočovjeka Krista koji je pobijedio smrt tjelesnim uskrsnućem.

Vrhunac Nietzscheove popularnosti zbio se u prvoj deceniji XX vijeka. Godine 1900, objavljeno je prvo izdanje Nietzscheovih sabranih djela na ruskom jeziku u redakciji A. I. Vedenskog; 1909. godine pokrenuto je izdanje njegovih cjelokupnih djela u redakciji F. F. Zelinskog. Pojavile su se studije čija je glavna tema bila poređenje Nietzscheove filosofije sa stvaralaštvom ruskih mislilaca, uglavnom Dostojevskog i Tolstoja (Šestov, Mereškovski, Ivanov). Nietzscheovo je učenje zajedno sa filosofijom Solovjova izvršilo katalizatorski uticaj na neimare ruskog religioznog preporoda, koji su u njemu vidjeli genijalnog umjetnika i religioznog propovjednika. U tom su se pogledu najsuštinskijim pokazale dvije  Nietzscheove teme: ideja nadčovjeka i dionizijstvo.

1 2  Sledeći»

Powered by blog.rs